Melodic death odavno više nije onoliko vijugav, nepredvidljiv i poduplan s dvije paralelne gitare kao što bješe u slučajevima švedskih rodonačelnika In Flames ili Hypocrisy tamo pred tri decenije. A i spočitavalo im se štošta, primjerice da su bili manje death, a više NWOTBHM s kreštavim vokalima, no kako god, žanr je preživio, opstao i s vremenom evoluirao kroz nekoliko montažnih remonta. Ovaj banjalučki peterac je na ovom prvom izdanju obavio više nego solidan posao kompresijom čvrstog izraza s moćnim vokalom frontmena Gorana Marinkovića, brzim tempovima bubnjara Duška Milijevića (ex-Aberdar, ex-Logic System Disorder) i dostatno potkovanim gitarskim bravurama koje ustvari zbog umijeća dvojca na žicama (Mario Jakara - Aleksandar Vukotić) i nose elementarnost pridjeva melodic. Dakako, ovdje nisu prisutna sva ona cifranja i uljepšavanja koja su u kontekstu spomenutih veličina znala biti i pretjerana, podsjetimo, koji puta su arogantno isijavali i s gudačkim intervalima koje nikad nisu izvodili uživo, a znali su imati i obilje instrumentala, neki tvrde čak i ponajljepših u žanru. Nešto manje od pola sata materijala otvara snažna "Gromovnik" s konciznim duplim topotom u gradacijama gitara i eksplozijama rafala s interesantnim središnjim umetkom atmosferičnosti, grmljavine i konkretnim zvukovima eksterijera, te tekstom na domaćem nam jeziku šetajući mitsko-religijskim teritorijem Starog zavjeta koji se u narednoj fabuli ne pojavljuje kao temeljac impresije. No, to je ujedno i jedina takva jer su sve naredne pjesme na engleskom.



Snažne baraže s dodacima tremola i rascjepkanim kompleksnim aranžmanom "Under the ancestral stones" u nekoliko promjena pokazuje kompozitorsku fleksibilnost ka zaokruženom epic maniru glede borbene lirike, te prosto teško vjerovati da ovaj najduži komad od gotovo 5 minuta prođe u hipu. Naslovna "Cryptomnesia" je nakrcana novim eksplozijama s ukusno dekoriranim laid-backom emotivne naravi pjesme o povratku kući, a pumpajuća "Inhibitor" ima čak i kraći, neočekivani hardcore štropot kojime se izdvaja kao i zborskim višeglasjima u refrenu dajući himničnu koherentnost. Lagani ambijentalni uvod "Eyes of the world" s guitar hero manirom na razini Scorpions i Whitesnake, a i Satrianijem daje naslutiti kako je ovdje možda, nekom nesmotrenošću uletjela prava balada, no nije jer je nastavak vrlo jednostavno thrashersko stupnjevanje otprilike istom kao i najkraća "Happy place", te završna "Last counting rhyme" prožeta nešto optimalnije bogatijim spektrom čime se izvlači pozitivan skor koji je u prethodne dvije upao u stereotipnu kolotečinu.

Full LP:



Ovim materijalom bend se definitivno pomaknuo od one šablonske ideje 'death plus melodija' na nešto više od čiste sinteze isprekidanim stilom riffova koji ne škrtare pridonoseći sasvim raspoloženoj energiji na bacanje. Odnosno, ono što je s vremenom postao klasik, a i ono što je odbačeno, kod ovih Banjalučana je sažeto u jedinstvo jakih vibracija s dopustivim extendom, točnije smislom za proširenje kretanja u prvih 5 pjesama kojima se pokazuje relativno moderan pristup, doduše ne baš i najmoderniji, ali zasigurno kreativniji, a naposljetku i produkcijski daleko tečniji od onih ranih izvornika žanra od prije 3 dekade.

Naslovi: 1.Gromovnik, 2.Under the ancestral stones, 3.Cryptomnesia, 4.Inhibitor, 5.Eyes of the world, 6.Happy place, 7.Last counting rhyme

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/05/2024