Međugorje i južna Hercegovina osim po marijanskom hodočašću od sada ima adekvatnu opoziciju. Jeste, ova ekipa iz Širokog Brijega osnovana još davne 2007. pod imenom OrioN nije bogohulna niti ateistična ali daleko više druka za, što je sasvim opravdano za death/ thrash metal, nečastivog s rogovima i njegove pronicljive lukavštine raspredajući priču o čudovištu koje nije, kao što bi se dalo otprve na konto naziva albuma predmnijevati da dramatizira s individualnim mačo emocijama o ženama, seksu i pripadajućim fantazijama. Naprotiv, ovdje su fantazije usmjerene u tehnološko-distopijsku ezoteriju stanovite SF priče povezavši mitologiju, socio-društvene metafore i kozmičke storije s mnogo putešestvija, dramatičnih začkoljica, horror izbojaka i ljudskih stanja spram utjecaja nekontroliranih vanjskih faktora koji podsvijesno reguliraju kolektivnu svijest kroz civilizacijske tokove. Sukladno tome, ovakva fabula je potkrijepljena vraški modernim glazbenim tehnikalijama premda jednominutni klavirski virtuozni uvodnik u "Prometheus unbound" može sugerirati kako je pred nama neka minimalistička gothic/ neoclassical stilizacija sve dok ne izrone bubnjarski triggeri Denisa Leke koji se tokom albuma naradio ko' Martin Škaroupka (Cradle Of Filth). Bubnjevi su praktički glavna stvar infrastrukture s mnogo kompjuterskih dizajna, prokleto čisto i koncizno uglađeni poput ritam mašine, a možda i jesu, nebitno je istom kao i pozadina Ministry koji, kako otkriše Nivek Ogre (Skinny Puppy) nisu od 1992. odsvirali živi koncert, već sve rade na playback uz matricu. Druga upečatljiva konstanta je odličan hrapavo-mračni bariton frontmena Zvonimira Mandića (na engleskom) koji bez ikakvih problema može biti u bilo kojem metal bendu. A dakako, neosporne gitare Filipa Muse i Berislava Arapovića sa cijelim arsenalom britkih riffova, često vrlo spetljanih konfiguracija u kompaktno razdvojenim sekvencama imaju i tehnical/ math finese, koji puta i djent, tako da kompletan zvuk i stil odiše suvremenim šlihom treće decenije 21. stoljeća naveliko odmaknuvši od bazičnih death metoda i njihovih esencijalnih korijena, uzmimo samo usporedbe s ranim Therion, Deicide, Obituary, Death, Cannibal Corpse ili Morbid Angel, pa čak i Entombed. Ovaj rad je svakako drugačiji što se uočava i s Marsa. Nadalje, kompozicije imaju kompleksne zavijutke, ali nikako u standardnom progressive metal smjeru gdje su obavezne 'up & down' poskočice i brojne atmosferične dionice, već se ovi Ere nadjačavaju s kombinacijama 'brzo, brže, najbrže' počevši od industrial marširanja "Gemini" s time, da ne kompresiraju skladbe kraće od 4 i pol minuta nego ih, kako koju, minimalističkim dinamikama proširuju u prostor gdje glazba pobjeđuje fabulu vrlo blisko napetom akcijskom horroru u kojoj je vizualizacija bitnija od radnje.





Kompleksna ljepotica je "Into the heart of the machine" s mračnim post-industrial uvodnikom gotovo sastavljenim poput konkretne glazbe sa snimcima iz ex/interijera od pune minute grabeći isprekidanim topotima svako malo aludirajući na bogatu sferu sukladnih bendova od Fear Factory, Godflesh i Nailbomb nadalje, najduža "The heredity of taste" (8 i pol minuta) na veliko iznenađenje počinje akustičnim legatom i Mandićevim 'clean' vokalom nagovještavajući baladu ukrašenu finim staccatima i ambijentom, ali samo do druge minute kada se šalta u koherentno konstantan stil ispunjen triggerima i 4/4 gruvačinom do neobičnog skoka na polovici skladbe kada nastupa kratka gitaristička tehnikalija, pa se onda ponovno prebacuje u akustičnu baladičnost s medikamentima psihodelije nevjerojatnom lakoćom ponovno ušaltavši u oštro nazubljen galopirajući finiš.



Jedina s umjerenim tempom "The thorn" fokusira fabulu u ogorčeni bijes filajući matematički precizne koordinate po apsolutno točnom sistemu, potom s isturenim noiserskim funk basom (ak' se ne varam peterožičani bas svira Tomislav N. Tokić) "The spirit" nakon jedne minute odlazi u mahniti speed NWOTBHM galop isprekidan tim vraškim trigerima poput opscenog obreda i epskom melodijom, dvije najkraće "The pulse" (jedina s fade-out završnicom) i prvi singl "Kali" s ponešto stoner/ grunge riffova su očito napenalene za singlove, no interesantno, nemaju klasične formate s gordim refrenima, da bi pred samim epilogom uslijedila još jedna epska, ovaj puta svemirska odiseja "The great beast of the cosmic ocean" u dvodijelnom aranžmanu, a u potpunu ezoteriju zvuka raskošno finišira ambijentalni space instrumental "Of aether and matter" prošaran prostorno prozračnim staccatima, hm, nalik na synth, ali moguće se varam jer ova tema podosta odudara zbog mnoštvo isprepletenih minijatura i vrlo lijepih kreacija na finoj podlozi okončavajući ovih impozantnih nešto manje od punih sat vremena moderno satkanog transžanrovskog metala s glavnom death osovinom.

Album je konceptualni nastavak dalekog debija "Human At Sight" od prije točno 10 godina s pričom iz drugačijeg rakursa (nekoć je bio prilično altruističan), te je van svake sumnje pokazatelj briljantne autorske kreativnosti i produkcijsko-tehničke sposobnosti koja je svoje uzore ostavila praktički u zapećku. Ovi Ere su napravili ono, kak' se kaže 'svecko, a naše'.

Naslovi: 1.Prometheus unbound, 2.Gemini, 3.Into the heart of the machine, 4.The heredity of taste, 5.The thorn, 6.The spirit, 7.The pulse, 8.Kali, 9.The great beast of the cosmic ocean, 10.Of aether and matter (instr.)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 16/08/2023