Ovo je bio svakako "album nade", drugi po redu i s nestrpljenjem je očekivan pune dvije godine. Prvijenac "Gish" je objavljen 1991. i njime su digli veliku prašinu, pogotovo zbog toga jer su odbili turneju s Nirvanom. Inteligentniji kritičar je mogao naslutiti već tada da vođa sastava Billy Corgan počinje nešto kuhati, mutiti i pripremati profil banda za nekakve očaravajuće štoseve koji su se iskristalizirali tek koncem devedesetih uz sveopću pompu i razne afere. Samokontrolirano izgrađen "underground" image banda uzrokovao je ogromnu popularnost kod spiritualnog dijela publike koji je težio ka sofisticiranijim, samozatajnijim i šminkerskijim izrazima adolescencije od trenutnog sirovog grunge obrasca, te se poklopio s cijelom strujom izvođača koji su se, sasvim slučajno, a neki silom prilika, prikrpali nazivniku "alternativa": Cranberries, Soul Asylum, Belly, Radiohead, 4 Non Blondes, Stone Temple Pilots…

Ipak, ovaj album pečati odličan miks šarene lepeze izvođača američkog rocka šezdesetih godina (prije svega Jefferson Airplane i Led Zeppelin) i mekšeg oblika grungea adaptiranog za širu publiku što se očitava i po izboru kompozicija koje su objavljene kao singlovi: "Cherub rock" i "Today", pjesme koje upravo predstavljaju band u onome svijetlu kako je to Billy zamislio (a i daljnji rad Pumpkinsa je to dokazao), te "Disharm", vješto orkestrirana kompozicija gdje su ukazane mogućnosti za nadogradnju izraza i otvorena vrata za nova stilska rješenja koja će mirisati na nekakav "underground" ali biti i blizu komercijalnog pristupa, te stvoriti temelj za veliki svjetski uspjeh njihovog narednog albuma.

horvi // 04/07/2002