Ovo je muzika kolektivnog, jer da smo sami zatvoreni sa muzičkom opremom koja proizvodi ove zvuke vjerovatno bismo se na trenutak zapitali ili bili prinuđeni da jasno damo sebi i drugima do znanja što mi to zapravo radimo. Kad vidimo Austriju, recimo, makar na slikama, možemo osjetiti kako je ona na putu da iznjedri dosta muzičara koji će snimati ovakav zvuk, jer je upravo taj duh kolektivnog prisutan u njoj. Sam zvuk i njegova suština, izvor, se itekako osjećaju i u mom kraju, između Bara i Ulcinja, dovoljno dobar da ga opišem kao jutarnji miris morskog vazduha koji se miješa sa dnevnom temperaturom, zmijama koje su svuda po šumi, a šume su toliko pune života, onog intenzivnog, koji čovjeka čini toliko aktivnim, a još ako nas čulo vida dobro služi da posmatramo to što čujemo i osjećamo, tim prisustvom svaki odgovor u nalaženju koje je izmješteno iz trenutka slušanja postoji na ovom jednom izdanju. Različita mjesta nas nekako čine fizički dosta prolaznim u odnosu na trenutak izolovanosti slušanja jednog izdanja, a koliko je ta potreba uslovljena susretom "pogrešnih" ljudi, u smislu ljudi "koje najmanje želimo da sretnemo", jer oni će to postojanje, fizičko, umjesto nužnosti da slušamo album, pokvariti, te mi svojom aktivnošću hrlimo ka tim prostorima i svojom "zvučnošću" želimo uticati na druge ljude, dati im do znanja da ne želimo da ih sretnemo već radije biti u tom oslobođenom prostoru od njih u zamjenu za izdanje na kojem se čuju zvuci, koje nekome eventualno, tj. većini ne, ne možemo objasniti ko smo mi, što to slušamo, kakva je to muzika, u kojem smo mi fazonu... Ekscentričnost, najlakše nam je da budemo takvi i djelujemo na svijet ne bi li stigli do svojih kuća, stanova i zatvorili vrata. U muzici postoji funk za one koji su manje ili nisu uopšte ekscentrični, a koji je u nivoima produkcije zvukova sa ovog izdanja kojem je posvećena recenzija, samo što je dejstvo sviračkog i pjevačkog, pojavnog ono što ispunjava taj prostor funk muzike za razliku od muzičara sa ovog izdanja kojima sve to nije uopšte bitno jer je to toliko neinteresantno kao kad bismo smatrali da bez toga mi bjejimo u prazan ormar.

Harsh je prilično interesantan kao određeni vid autoprodukcije eksperimentalnih zvukova koje čujemo, tako da ovo izdanje van Harsh-a zvuči prilično spremno za kolaboraciju, najviše, ali sticajem okolnosti ono je izdato ovako kako ga sad čujemo. U pjesmi "Drifting Off" možemo čuti sav uspon i pad ovog žanra od dizajna, industrijskog dizajna, arhitekture, pa do najslobodnijih umjetničkih kretnji, razmišljanja, izgleda, dovoljno toga što postoji da se osjeti da taj trenutak nekog pretjerivanja usljed nedostatka noise muzike bude kompenzovan samo izgledom, odjećom na kojoj je poput "Sid Vicious-a" prikazano nešto neočekivano za kolektivno mišljenje, kretanje, a to su neki fašistoidni detalji, uživanje u nekom nedisciplinovanom ponašanju prema onom kolektivnom, smatranje kolektivnim samo nacizam ili fašizam… To su katastrofalne greške, ali kako to objasniti nekome ko ih pravi, nesvjesno, bilo kako, kad znamo kakve su posljedice ako ne krenemo da branimo ljude od tog zla. Kolaboracija je, slušajući ovaj zvuk, najbolja. Pomalo slobodarski se pojavljuje izgovor riječi "i can feel it, my mind is going, there is no question about it'', na pojedinim pjesmama.

Naslovi:
1.Devices 12:20
2.Broad Strokes 11:44
3.Drifting off 21:50

ocjena albuma [1-10]: 6

edo žuđelović // 07/03/2023