Kao da sam na terasi nekog izbjegličkog smještaja kojem hvali daska ili je neđe rupa u dasci, kao u snu u kojem me učesnik iz reality programa izaziva da propadnem ili je njegova pojava u tom trenutku čista provokacija. Za one koji pokušavaju da snimaju muziku na kompjuteru jako dobar album, koji u trenutku gomilanja mogu da prepoznaju svoju lošu kreativnost, manjak talenta ili čega već ne. U određenom trenutku miksuje zvuk kompjutera sa hip hop pjesmom, mada otvorenost komunikacije je toliko uslovljena nekim pribježištem, poput neke kupole u zemlji, objekta tvrde gradnje, da jednostavno predstavlja emotivnu investiciju u snu.
Bubnjevi koji se ponavljaju i natežu u fidbeku dileja poprimaju metalnu horus halucinogenu strukturu koju poredimo sa određenom napetošću, težinom da se hoda, a I tu prepoznajem provokaciju u vidu prijetnje. Neko gomilanje je u glavi zatočeno od kojih se mozak oslobađa jedino lošim navikama. Ona se smanjuju ali traju ograničeno, dovoljno da se shvati smisao postojanja tog osjećanja. Vraćanje i skreč ploče, puštanje povremeno postaje put do kuće. Osjećaj je u toku muzike toliko odvratan od ponavljanja, da prosto ovako nezavisan od kulture proziva ljude u prvom redu, koji u mojoj sobi ne postoje, imaginarno, što je još opasnije. Mislim određeni novitet u muzici u smislu da su mu zategnuti bubnjevi, nove žice itd. je toliko glup momenat, kad se on čuje da prosto pomislimo da se radi o svježoj produkciji je još gluplji, to se radi iz sasvim drugih razloga. Ritam i sintisajzer, odsvirani u studio, memorisani, u zadnjoj pjesmi od dvadesetak minuta su svojevrsni fotografski zabilježen momenat žene s leđa u toku hoda, a u istoj pjesmi možemo čuti period konstantne ujednačenosti zvuka metalizirane buke koja podsjeća na sve težu zasićenost svakodnevne vožnje vozom u kojoj se pojavljuje određeno nesnalaženje u svakom pogledu koje izbija u prvi plan.
Naslovi: 1.Bay Area 1, 2.Rollings, 3.Bay Area 2, 4.End Zone, 5.Field It More
ocjena albuma [1-10]: 2
edo žuđelović // 01/10/2022