Nadam se da nas ono neće pregaziti jer su sve ideje počele da se ostvaruju, snimaju čitavi albumi, i ovaj neđe zahtijeva taj odnos prema kojem ću se odnositi iskreno, sa zadovoljstvom, jer sam toliko vremena potrošio čekajući, slušajući, studirajući. Sve poznato, svirajući gitaru, treba da pređe u tekst u kojem ću napisati koju riječ o tome. Kao što čim se upali distorzija, danas, se ne može zamisliti bez noise-a, tako da verzija jedne pjesme, kao u noise-u ođe nije podijeljena na dvije polovine, ali pojačalo se toliko da se jedva sve pojačava. Gitare su ili sve ono prvobitno, akustičarski slabo suviše, pokriva jaka distorzija, prosto dva sviračka nivoa, "možda je ovaj lik narkoman", ne znam mislim isto je loše ovako ga optužiti, a svira te sentence koje u mozgu stvaraju tu neponovljivu buku neprisustva, samo da upozorim.



Inače muzika sama po sebi je divna za večernje slušanje, po malo je taj nivo poremećen, distorzija koja je potpuno loša kao da je debil neki iza ženskog glasa, neki usiljeni eksperimentalac, koji ili najviše voli da je sam, da svira, pa kad počne pjevanje pomami se, inače neki jutarnji bluz uoči televizijskih kamera je sveopšte prisutan, da je ta noć za nama završena i da više nema ništa. Pišem ovo zbog nekih ranijih sličnih albuma na kojima se može nešto od tih ideja osjetiti kako to djeluje u ovom današnjem vremenu. Mislim, ovako nešto se ističe u odnosu na neinteresantni post rock. Nešto posebno ima u njoj da se osjeti, nema tog naglog raspadanja u neki potpuno neočekivani susret sa govorom. Ima nešto istinski ambijentalno u njemu, pomalo kišnog i vječnog. Odnos prema njenom glasu gitaristi je kao prema određenoj nepoželjnoj mikrofoniji.

Naslovi: 1.Alkali, 2.Mesa Skyline, 3.Winter, 1847, 4.The Judge, 5.Pariah, 6.Black Flame at the Edge of the Desert

ocjena albuma [1-10]: 2

edo žuđelović // 21/08/2022