Ove Kanađane sam svojevremeno zaobilazio s recenzijama. Nije mi sjedao njihov 'emo' u post-hardcoreu taman kada su Fugazi prestali službeno raditi nove ploče. Tražile su se nove destinacije stila - A Perfect Circle, At The Drive-In, Glassjaw, My Chemical Romance... a frontmen George Pettit & co. su već na prva dva albuma "Alexisonfire" (2002) i "Watch Out!" (2004, CAN no.6, USA indie no.21) imali baladica za tinejdžere popraćene cvrkutavim glasićem gitariste Dallas Greena, tako da mi to uz neke akustične izlete i kasnije blues covere, a i furke na Nick Cavea, retro indie svašta-nešto nikako nije klapalo u neku očekivanu žesticu. Izmjesili su lavovski komad debelog dizanog i gipkog tijesta u prvoj dekadi 21. stoljeća na četiri albuma sveskupa prodana u milijun primjeraka, pokupili brdo nagrada i priznanja, između ostalih i kremu best video za čak 5 spotova (!) i onda se povukli u još deblji hiatus. Pettit je pokrenuo Dead Tired www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31589, Green nastavio solo uz čitav niz projekata, bendova, suradnji i kolaboracija (City And Colour, You+Me, Shad & Dallas, Tegan and Sara...), a ostatak družine se raštrkao kojekuda od Black Lungs, Gallows, Anti-Flag, The Banner, Billy Talent do supergrupe Cunter ili ska-punkera Jersey. Kao Alexisonfire ponovno su se skupili 2015. u istoj postavi, te ih evo nakon 13 godina s novim, petim albumom kojim djelomice vraćaju osjećaj obaveze da pošto-poto moraju naglasiti stari sjaj, makar ponekad i silovano. Doduše, agresija u nekoliko pjesama poput uvodne "Committed to the con", pa "Conditional love", "Survivor's guilt" ili gospelovskim akcentima fiksirana "Dark night of the soul" ima adekvatnu nadaljevanost, međutim većina pjesama naginje tim baladično-letargičnim tenzijama s puno psihodelije i primjesa progressive rocka na relaciji Porcupine Tree - Radiohead s mnogo vokalnih 'clean' i 'dirty' dueta pa nije nikakvo čudo da su baš upravo takve izabrane za vodeće singlove - "Sweet dreams of otherness", "Reverse the curse" i "Sans soleil" po kojima se ne može unatoč očite spontane harmonijske kemije dovesti u sjećanje onaj spektakularniji, razararački elan. Moguće da im niti ne treba, moguće da ga tek sporadično koriste, a moguće da se tranzicijski pretvaraju u dinosaurus band za stadione i arene s upaljačima i rukama u zraku.



U ovom krivudavom kolopletu što stalno iz agresije skreće u stanje polusnenosti, ambijentalnosti i elegičnosti u kojoj Pettitov vrisak sve više biva potisnut od Greenovog čistog tenora, onaj vitalan dio frekvencije je očito osmišljen za dugotrajnu, nazovimo ljepotu gdje pojam post-hardcorea skoro pa više niti nije prioritet. Stvoren je novi mješoviti oblik koji nije ono na čemu su stotine tisuća fanova odrastali uz njihov stilski zvučni image, ali s obzirom na istrošenost benda koji pokušava gurati složenac formula za relevantan uspjeh, ovih 50-ak minuta emotivne frustracije ima sasvim prikladan gubitak energije s odmjerenim i ciljanim tretmanom. A ako se traži energija, onda je Pettitova skupina Dead Tired daleko preporučljivija.

Naslovi: 1.Committed to the con, 2.Sweet dreams of otherness, 3.Sans soleil, 4.Conditional love, 5.Blue spade, 6.Dark night of the soul, 7.Mistaken information, 8.Survivor's guilt, 9.Reverse the curse, 10.World stops turning

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/07/2022