Kaže info da je London početak i kraj svih priča. Tony je počeo karijeru u Hrvatskoj, prodao sav namještaj na užas vlastite majke kako bi počeo snimanje prvog albuma kod Smoleca u Zelengaju, te se potom zaputio se u London gdje ga je dovršio mjenjajući nekoliko studija. Njegov talent za blues prvi je prepoznao pokojni Boško Petrović koji mu je pomogao objaviti prvi album "All Alone" (Jazzette Records, 2000), ubrzo je slijedio "Live in Maremis" (Memphis Records Zagreb, 2002), a onda i drugi studijski "Anytime Is The Right Time" (Aquarius Records, 2004). Diskografsku karijeru nastavio je tek 15 godina kasnije povratničkim "Redemption" (Blue Life Records, 2019), da bi evo konačno osvanuo ovaj prvi iz naranije faze karijere. Pjesme su snimane uglavnom u londonskom CBS-u i prezentiraju finu, konciznu i ležernu gitarističku svirku uz potporu pratećeg benda s nekoliko rotirajućih postava u kojoj se posebno ističe Joe Kaplowitz - My Man na klaviru i Hammond orguljama. Stilske vještine su bezrezervno vrhunske od ritam sekcije preko Tonyjevih tenor vokala u melodičnim arijama, te gitarskim igrama s nadmetanjima klavira nerijetko ulazeći i u jazz obligacije, no ima i živahne rockerske strukture, posebice u plesnim komadima "Turn around" i meni ponajboljem uvodnom "The king of rock'n'roll" (ne, nije obrada Prefab Sprout) gdje se vokalno ubacio u bariton kralja Elvisa uz rockabilly primjese. Od živahnijih se nameće obrada A. Bernardija "Brandy man" u drajverskom Booker T & M.G.'s shuffle elanu, a vrlo slična je i "Hard days".



Tony ne voli riffove, praktički ih niti nema, ne koristi distorziju, a niti neke specijalne pedale, giba se kroz mnoštvo improvizacija otvarajući pratećoj postavi pun prostor za bazično kretanje od kvinte do sekste pojedinog akorda i nazad učestalim repeticijama 'blue nota', a kako pravi blues ne bi bio bez one osnovice, ovdje ima više od polovice materijala u ležernim, umjerenim i tromim tempovima. Ne samo da se izaziva lagano sladostrašće Hendrixove "Little wing" otpjevane blago hrapavije s pokušajima insinuiranja crnačke interpretacije kao i na "Thrill is gone", pradavnog hita Roy Hawkinsa i Rick Darnella iz 1951. koja je proslavila B.B. Kinga dvadeset godina kasnije zauzevši USA no.15 što mu je, vjerovali ili ne, bio i najveći uspjeh na američkim top-listama singlova (usput, ona suradnja s U2 "When love comes to town" je bila no.6, ali u Britaniji). Kada se ne obraća pažnja na potpisnike originala, vrlo teško je uopće dokučiti razlike između Tonyjevog izraza. Bilo njegove autorske kompozicije, kojih ima 5 ili 4 priložene obrade, sve se ovdje doima utabano profesionalno uigrano dajući sjajan šmek, recimo u odlično vokaliziranoj "Treat me right" za koju bi se čak i moglo posumnjati da je režavo pjeva bijelac ili pak, "All alone" podsjećajući na perfekcionizam pokojnog Gary Moorea. Da ovu zadnje navedenu postavite u neki kviz s dvije-tri Garyjeve pjesme, teško bi se moglo otkriti koja od A), B), C), D) nije rad Gary Moorea. I veliki blues fanovi bi se mogli zeznuti. Ali baš ovu verziju, ne onu akustičnu koja se nalazi na youtube. Barem sam je ja pronašao... Elem, ovo je sjajno urađen album bez ikakve greške ili napuhanih blues pretencioznosti kada vodeći instrumentalist odvali solaže i improvizacije zagledan u kult egocentrizma 'najbolji sam'. Ovo je bila važna odskočna daska nadobudnog mladića da će osvojiti svijet, a tako je i trebalo postaviti parametre i svjetonazor. Izuzetno hrabro, odvažno i perfektno. Svaka čast maestru. Skidam kapu!

Naslovi: 1.The king of rock'n'roll, 2.Brandy man (A. Bernardi), 3.Little Wing (Jimmy Hendrix), 4.Thrill is gone (Roy Hawkins), 5.Treat me right, 6.Turn around, 7.All alone, 8.Hard days, 9.You are so beautiful (B. Preston - B. Fisher)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/04/2022