Kada se kaže domaća hrvatska glazba, često se povlači ogroman paradoks smatrajući pod tim izvođače koji su iz Hrvatske. A redovito se radi o nekoj stilskoj i žanrovskoj preradi uglavnom iz Britanije i USA kad su rock, country, pop, jazz, blues u igri, Italije, Grčke, manje Francuske i latino elemenata kod zabavnjaka, pa Austrije, Njemačke kod užeg dijela sjevernih folk motiva, a naravno i općenitog balkanskog, turskog i orijentalnog utjecaja u narodnjacima i novokomponiranoj glazbi. Takoreći, izuzev šireg segmenta world-musica, hrvatske glazbe je ovdje najmanje. Naši pravi hrvatski motivi jesu, između ostalog, tamburice, sopile, ojkanje i klapsko pjevanje za koje nam nitko na svijetu ne može osporiti autohtonu i izvornu originalnost, ali i o tome se može mnogo raspravljati. Kako god, ovdje je riječ o klapskom izričaju, specifičnom a capella stilu lišenom bilo kakvog instrumentalnog karaktera, nama Hrvatima prepoznatljivog stila kojeg su tu i tamo ponekad, neki svjetski umjetnici prisvojili pod svoje u različitim varijacijama od vox-extended tehnike brkajući gregorijanske mantre, zborske halove i tako redom do šamanističkih obreda iz različitih kultura i podneblja. Metaklapa je šesterac (ponikao prije nekoliko godina iz klape Petarda) u produkciji Marka Matijevića Sekula, vrlo dobro znanog meštra koji je još ranije s bendom Manntra spojio metal s hrvatskim folkom i etnom, a ovom prilikom je ovaj njihov debi album eruptirao u izrazitu snagu neobično aranžiranih i interpretiranih obrada Iron Maiden. Tri godine su pripremali ovaj repertoar od 10 komada, te osobno pretpostavljam da im nimalo nije bilo lako uobličiti vrlo zahtjevne performanse ostavši u domeni originala. Naravno, naglasak je na melodijskim linijama Bruce Dickinsona i kompletnim libretima, ali i pristupačnim globalom same smislenosti izabranih tema. Kako je (ne)potrebno ići u samu Dickinsovu grlenu izvedbu sa čestim teatralnim izletima, ova šestorka vješto barata s po dva tenora (Davor Capković, Matej Pavlić), baritona (Tonko Podrug, Boris Capković) i basa (Dino Demicheli, Ante Kovačević) izmjenjujući od pjesme do pjesme čitav niz tehnika, raspona, rezonancija, artikulacijskih procesa, konsonanti, disonanti, fonacija, falseta, unisona, slobodnih vokalnih registara, a i općenitih zvučnih konstituivnih elemenata logopedije.



Kroz ovih 40-ak minuta upriličena je bogata vokalna virtuoznost mladih momaka bez obzira na intervale, kontrapunktove, oktave, dijatoničke skale (C, D, E, F, G, A, B) i još čitav niz rock, pa i samim klasičnim klapskim pjevačima manje poznatih termina koje znaju svirači redovito se boreći s frontmenima u pogađanju osnovnog akorda, odnosno, ovdje se naveliko zaobilazi primalna vokalna konfiguracija 'čini mi se da je ton OK'. Daleko od toga. Čini se da su ovo školovani pjevači s istančanim sluhom bez ijednog falša ne samo poput Dickinsona, nego i daleko moćnijih vokalista koji su itekako pazili kako im glas funkcionira.



Naravno, u ovakvom formatu neumjesno bi bilo očekivati grčeviti metal growl urnebes. Uvodna "Aces high" je mirna, skoro ambijentalna, zborska, ali već se osjeća i teatralni pristup albumu "Powerslave" 1984. s kojom je upravo i otpočeo. Naredna "Wasted years" (1986, UK no.18) je već znatno drugačija s kombinacijom E-dura u svega 3 minute! Pažljivi slušatelji i dakako, oni koji u tančine poznaju tonsku skalu mogu čuti F, G, A, B, C i D u paralelnom E, a to je itekako važno kod analize ovih pjevača. "Flight of Icarus" (1983, UK no.11) je svojevremeno bila velika himna, a danas je jedan od njihovih evergreena NWOTBHM, samo je šteta što je ovdje upriličen u prekratke 2 minute i 22 sekunde. Prvi vrhunac je "Blood brothers", sjajna interpretacija originala iz 2000. kada su Maideni bili u uzurpirajućoj fazi, a očigledno Metaklapa im ovom prilikom daju veliku injekciju s progressive polu-opernim komornim štimungom.

Neke pjesme čak niti najvjerniji fanovi možda otprve ne bi mogli prepoznati poput nijemog uvodnika "Caught somewhere in time" ili gregorijanskog doom "Hallowed by thy name", međutim lirika i melodija otkrivaju izvornik, dok je jedna od posebnosti, inače rijetkih vox-extended imitacija riffova slavnog "The wicker man" 2000, UK no.9), inspiriranog istoimenim horrorm 1973. Sad, oćemo li o filmu iz 1973. ili remakeu 2006.? Po mnogima je Robin Hardyjeva verzija s Edward Woodwardom i Britt Ekland jedan od 25-50 najznačajnijih vrhova horrora, no meni se daleko više dojmila neo-paganska NeilLaButte-ova verzija s Nicholas Cageom, Ellen Burstyn i Kate Beahan. Puno je bila modernija i strahovito jezovitija. Iron Maiden ipak nisu spadali u te 70-te godine premda su potekli iz njih, imali su jaku viziju nove heavy metal glazbe budućnosti i nisu se previše bazirali na njima, uostalom kao niti sukladni punk i new-wave. Ovdje su još idealno odabrana "Brave new world" i jedan od najvećih hitova "The evil that men do" (1988, UK no.5) koji je 1990. ponovno objavljen kao B-strana hita "Can I play with madness" dok je Dickinson još bio u bendu. Metaklapa je ovdje upriličila jedan od najboljih performansa s vodećim tenor i bariton vokalima u polurecitatorskoj konfiguraciji, te je pritajeni favorit albuma. O "Fear of the dark", zadnjoj pjesmi, svi imaju prilike uključiti razmatranja koliko god hoće. Za početak je izabrana kao jedan od vitalnih hitova po kome se široka armada ljubitelja britanskih NWOTBHM legendi raspoznaje, a veliki plus ovom odabiru jeste izbjegavanje klasicizma Maidena s kojim bi si Metaklapa doniela još veće bonuse za budućnost.

Ne mogu nikako ostati suzdržan. Vidim Metaklapu kao velike promotore hrvatske klapske scene u čitavom svijetu jer ne pivaju o neobranoj maslini, škoju i cvitu iz đardina. Uhvatili su se najvećih heavy metal zvijezda čije pisme znaju i oni koji nimaju pojma o našoj Hrvatskoj. Odnekud su im poznate, čuli su ih od onih dugokosih kromanjonaca s blesavim imageom koža, zakovica i bezbrojnih natpisa na jaknama. Odijelo čini čovjeka odavno više ne postoji kao slogan u metalu. Ovo su fini dečki, suvremeni pjevači i interpretatori probranih pjesama najvećih svjetskih metal zvijezda na autohton i jedinstveni hrvatski način. Moderni i originalni kao klapa s puno senzibilnosti da brutalni način dočaraju u pristupačnim radiofriendly dozama koje se mogu izvoditi i pred samim kršćanskim oltarom. Đavo je lukav, ali ove obrade Iron Maiden nisu đavolske. Ne pitajte Papu ili velečasnog koji ne zna što je black, death, gothic, dark, alternative, punk i ini core, nemaju pojma, a i kad znaju, ne znaju ništa o umjetnosti mraka i undergrounda, pa čak niti o najpopularnijim metalcima na svijetu. A to je jako dobro jer se Biblija ne svodi samo na strahovladu zakona, nego i na razmatranje koja su itekako bitna za ovaj period ljudske civilizacije na početku 20-ih godina 21. stoljeća.

Naslovi: 1.Aces high, 2.Wasted years, 3.Flight of Icarus, 4.Blood brothers, 5.Caught somewhere in time, 6.The wicker man, 7.Hallowed be thy name, 8.Brave new world, 9.The evil that men do, 10.Fear of the dark

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/01/2022