Padom Kabula pod vlast talibana, u Afganistanu je zabranjena bilo kakva glazba na radiju i TV, a program je sastavljen samo od molitvi i govornih priloga, dakako ideoloških za promicanje novog, odnosno starog poretka od kojeg suvremeni ljudi bježe glavom bez obzira. Almach المخ (s arapskog, odnosno po Kuranu: 'mozak') je jedan od rijetkih hrabrijih izvođača do sada stacioniranih u Kabulu gdje ima (ili je donedavno bilo) još nekoliko javno aktivnih bendova odaslanih u svijet, no sasvim opravdano ne daje informacije o imenima članova, ali se po konstrukciji prvog i ovog drugog albuma nazire da su u postavi bubnjar, gitarist, dva vokala (muški i ženski), te klavijaturist koji je vjerojatno i programer budući da imaju mnoštvo samplova (posebice na debiju) i elektronske laptop produkcije. Sad, da li na prvom albumu "Battle of Tours" (2020) oni zlokobni krikovi mučenja, vapaja, cvileža i dernjave imaju neki određeni libreto ili su samo semantička onomatopeja, ne bih znao odgonetnuti, ali činjenica jest da zadnji, friško realizirani singl "Tears of my land" povodom pada Kabula, 17.08.2021. ima neku liriku u grčevito paklenim vrištanjima što traju 8 i pol minuta, no razaznati što se to nalazi u njoj sigurno ne mogu dokučiti niti najodvažnije i najpromoćurnije talibanske špijunske službe specijalizirane za razotkrivanje šifri, kodova i najzamršenijih zagonetki. Uostalom, čista je sumnja da u ovom momentu imaju Almach na nišanu da su ili nisu surađivali sa Zapadnjacima. Treba znati da su Afganistanci muslimani, do sada ih je bilo oko 33 milijuna, koriste se arapskim pismom, ali kao i Pakistanci, Iranci i susjedni Tadžici sa sjevera nisu Arapi, pripadaju našem indo-europskom ogranku, te koriste perzijski, dari (ili farsu) i paštu jezike koji su međusobno srodni i imaju određene sličnosti s engleskim i francuskim jezikom, kao i brojne sintagme slavenskih imena i naziva koje Slaveni vuku tko zna od kada po svojim pokoljenjima još mnogo prije Krista. Biti će zanimljivo jednog dana saznati o čemu vrišti vokal u "Tears of my land".

Tears of my land:

almach.bandcamp.com/album/tears-of-my-land-single

Taj prvi album je bio mješavina depressive i ambijentalnog black metala, a ovaj je daleko mekši, u prva tri dugačka instrumentala zajedno s kratkim uvodnim "Adraskan" domuje zavičajni folk/world-music prožet staccatima ouda i minimalistički ugođenim hiperbolama klavijatura poredanih poput mini simfonija. Te teme "Dream elegy" i "Kandahar" daleko se više referiraju na progressive rock s folk melodijama gdje je prisustvo gitare gotovo neznatno, ali je zato "Death is an illusion" solidan ambijentalni black u kome se pojavljuju i galopi, blastbeatovi, te taj vrištavi vokal potisnut toliko duboko u pozadinu kao da mračne vapaje odašilje s drugog brda pored Kabula, nekog obližnjeg vrha Hindukuša. Kompozicija ima 'up&down' uređen aranžman s nekoliko pauza i intermezza kristalno čistog zvonkastog staccata.



"Dragonheart" slijedi putanju simfonijskog uvodnika sintetičkih gudača (a i duhača) kotrljajući minimalistički lajt-motiv s odvaljenim disonantanim gitarskim riffovima i tromijim tempom, te se također u daljini čuje vokalna krika u pravilno otpjevanim arijama, vrlo teško bi se mogli zaključiti da je riječ o bendu iz Afganistana. Ovo daleko više nalikuje na pitomije blackgaze bendove koji preferiraju optimističku spregu depresivne melankolije uz mnogo melodičnosti i obaveznih breakova za kraće interludije s kojima se stupnjevaju gradacije u epskom šlihu poput višeslojne, podulje himne u extended varijanti od 7 i pol minuta. Zadnja, ništa kraća "Wind of Registan desert" je, kao što sam naziv govori, uglazbljena onomatopeja Registanske (ili Rigistanske) pustinje na jugoistoku Afganistana smještene između provincija Helmand i Kandahar uz samu granicu s Pakistanom, a toliko je opaka za život da nema niti jednog naselja izuzev rubnih područja gdje se smjestilo jedno čobansko prihvatilište za deve, koze i ovce, a naziv mu je, zamislite, Janezi! Tik do njega je Fakiran ili Faqiran. A ima još gomila toponima kao što su Sarak, Kalaj, Kuni, Govaran, Samozi, Abozi, Panj, Miravan, Dabare, Karam Kala, Golaman, Gorgan, Zalokan, Kenjakak, Bazarčeh, Mir Hutak, Sejedan, Baboran, Tebi, Bagat… Poredbe sa slavenskim nazivima su nepotrebne jer znamo što te riječi predstavljaju. U kompoziciji se pojavljuje i vrlo senzibilan ženski vokal u visokom sopranu poput operne pjevačice što aludira da ovu glazbu nisu napravili laici i površni glazbenici, a osim toga vrlo dobro poznaju svoju zemlju plasiravši ovim radom pozitivne vibracije u svijet.

Možda na prvo slušanje ovaj album ne 'sjeda' osobito jer se čini zamoran new-age/ etno/ world-music s black metal/shoegaze ubodima u kojima se skoro i ne primijeti vokalno vrištanje, ali probajte se staviti u njihovu poziciju da ste inteligentan, glazbeno potkovan alternativac i metalac u takvoj zemlji gdje je evo, zabranjena i glazba. Što bi ste napravili? A tjera vas kreativni poriv da nešto morate učiniti kako bi svijet saznao istinu o vašoj zemlji. Ovi Afganistanci su to napravili na najljepši mogući način koliko su im mogućnosti dopuštale s nadom da neće biti razotkriveni i smaknuti jer šire zapadnjačku vibraciju. Ovo je najhrabriji i najodvažniji album 2021. godine. I vrlo prijatan za gotovo easy-listening slušanje kao da dolazi s neke idilično mirne destinacije. Barem iz svemira jer ovi kreativci svoju zemlju doživljavaju moderno, onako kako svaki pravi nerežimski umjetnik upućen u suvremene tokove i razmišlja.

Bravo Almach!

Naslovi: 1.Adraskan, 2.Dream elegy, 3.Kandahar, 4.Death is an illusion, 5.Dragonheart, 6.Wind of Registan desert

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/08/2021