Kod stonera je redoviti kamen pomutnje odvajanje od rocka, metala i grungea, pogotovo ako tu ima i sludge elemenata kao kod ovog benda iz Kragujevca. Mada se deklariraju kao metal bend, vrlo malo imaju akreditiva za to jer su osim sporih tempova u standardnim melodičnim repeticijama uokvireni u klasične gabarite hard-rocka sa silovanim vokalom Nikole Stevanovića koji otprve nema mnogo s metalom, ali se trudi biti grub poput pokojnog Layne Stylea iz Alice In Chains. Na prvom singlu "Epiphany" (2017) su imali sirovu snagu s psihodeličnim breakovima, EP-ijevi "I" (2019) i "III" (2019) su bili nabijeni heavy i sludge energijom u ponekim pjesmama ("Drifter", "High stakes", "Internal forest"), drugi EP nisam čuo, a to je sve kombinacija Black Sabbath i Neurosis u dinamički posloženim aranžmanima s mnoštvom minimalistike koju, da li volite ili ne, ali progressive sasvim sigurno nije. Okey. Ovaj konačno prvi pravi album od 37 minuta je daleko mekši od tih prvih izdanja i daleko nalikuje više na stoner-rock i grunge, može se reći i post-grunge nego li na metal gdje se treba stubokom čekati na odvaljeni riff i zaista teške fragmente jer gitaristi Aleksandar Ivković i Luka Jestrović vole sentimentalne urone u zanimljivu poetiku koja govori o nekoć najvažnijem ex-Yu gradu gdje su se proizvodili stojadini, fićeki i traktori, a danas je samo prošlost drevnog i zaboravljenog grada (uvodna "Ozymandias") nastavljajući u bezperspektivnoj "Final stride" koja osjeća bolest ove zemlje bez slave i blaženstva, a to sigurno nije oda Srbiji kao suvremenoj državi. Instrumentalni predah "Over the threshold" jako dobro dođe s ambijentalnim laid-backom i umjerenim tempom pogodnim za špice radio emisija; teško da bi ovu kompoziciju uopće mogli staviti u fah metala, više u hard-rock sa Satrianijevim šmekom, a onda dolazi znatno brža "New dawn" u nihilističkom izdanju poput recimo klasičnih Lost Paradise koji su jednako dosadni kao i zanimljivi ako volite adolescentnu patetiku Depeche Mode. Ova pjesma bi mogla uroditi komercijalnim plodom na dulje relacije s dezorijeniranim nepoznanicama budućnosti 'nisam znao svoj put/ moj cilj nikada nije bio jasan/ Zemlja ispod mene pluta daleko, koja je moja svrha?'… nastavljujući u depresivnoj "Longing" o čežnjutljivoj propasti svijeta zaglibljenog u entropiji, te naslovnoj "The missing chapter" o ispraznosti nekoć zlatnog grada kojeg se metaforički poistovjećuje, naravno, s najboljim mjestom na planetu Zemlji što je svojevremeno, barem u okvirima komunističke i socijalističke Jugoslavije i bio, a ovaj bend možda to i pamti, ali zasigurno zna iz priča svojih roditelja koji se sjećaju FK Radnički (nije daleko slavniji iz Niš) koji je čak 3 sezone proveo u 1. nogometnoj ligi, a odande su došla dva iznimna fudbalera - Srboljub Krivokuća i Predrag Spasić, velikani obrambene reprezentacije Jugoslavije, prvi u 70-im, a drugi proćelavi 'kostolomac' u 80-im godinama prošlog stoljeća kada je selektor bio Ivica Osim doguravši do četvrt-finala svjetskog prvenstva u Italiji.



Drago bi mi bilo reći da ovi Kragujevčani imaju četvrt-finale stonera i sludge metala, ali nemaju. Ispred njih njih je mnogo daleko kreativnijih bendova u tom fahu i vjerojatno na svjetskoj rang listi ne bi došli niti do šesnaestine finala jer nemaju sve potrebne atribute koji bi ih izdvojili od mase što na prepad mogu zaigrati i poneki dobar meč. Predvidljivi su, jednostavni i zanimljivi ko' skijaška ekipa Portugala što se trudi biti Ingemar Stenmark, Pirmin Zurbriggen i Ivica & Janica Kostelić. To je lako, kaj ne?

Naslovi: 1.Ozymandias, 2.Final stride, 3.Over the threshold, 4.New dawn, 5.Longing, 6.The missing chapter, 7.The cost, 8.Winter's ashes

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 08/08/2021