Tko se nalazi iza ovog imena uistinu ne znam jer izdavač Zdena po običaju nije dao ama baš niti jednog slova informacije. Da li je ovo bend ili nečiji solo projekt, ne može se dokučiti jer je riječ o brundavo-prljavom krautrocku lo-fi kakvoće, kao što stoji na poleđini omota iz Sha Perry studija Camden Town Londona, snimljenog u travnju 2014. godine. Ono što se može saznati jest ime, latinski naziv za jednu od rijetkih sekvoja, dakle drveta iz velike porodice koja je najniža premda može doseći visinu do 37 metara. Ona je listopadni četinar, ugrožena je, a samo preživljava na vlažnim padinama i dolinama planinskih rijeka i potoka u pograničnom području južne i središnje Kine, te je posebno priznati primjer žive fosilne vrste kojoj prijeti izumiranje zbog krčenja šuma, ali se uspjelo zaštiti zahvaljujući botaničarima, a danas je popularno, vrlo brzo rastuće stablo. Da ga 1941. nije otkrio paleobotaničar Shigeru Miki, vjerojatno bi nestalo s lica Zemlje. Može se pretpostaviti da je ovo ekološki inficiran, a možda i svjesno angažiran rad prema imenu. Glazba je poprilično neuredna, sve pjesme su poredane abecednim redom, a kad krene uvodna "Ante i klapa Muk - intro" s vox-extended psihodelijom, prva pomisao jest da je ovo još jedan u nizu projekata samog Zdenka Franjića jer vokal neodoljivo podsjeća na njega, a k tome je na hrvatskom jeziku. Možda i jeste, nemam pojma, ali ne bih se kladio. Zagasiti zvukovi prljavih gitarskih distorzija vode naredni tijek instrumentala "Chlopherida", "Cryptonia", "Day parade", "Hammerhead" u kojima ima i ponešto synth harmonija s Joy Division referencama, Hook-ovskim bas gitarama i abnormalno uvrnutom produkcijom kao da slušate presnimku audio-kasete koju će svaki trenutak sažvakati kasetofon u psihodeličnoj seansi kojoj ne manjka niti plesnih, da li živo odlupanih bubnjeva ili programiranih ritmova, teško je dokučiti. Zvuk je kao da dopire iz nekog šahta odakle prodire svirka benda koji očito umije svirati, ali što to najtočnije sviraju, može se dokučiti ako se zaustavite, ostavite sve svoje brige i probleme postrance, te se zadubite u nju. Zanimljiva je: ritmovi su umjereni i plesni, gitara špila razvezane melodije koje mnogo podsjećaju na, ma baš Bernarda Sumnera kad je pičio Division i to primjerice "New dawn fades" ili "Shadowplay", one stvari gdje je gitara bila vodeća linija, a ima i kombiniranih začkoljica s atmosferičnim uljepšavanjima, mada baš ne voli filati neke riffove. Osjećaju se i nadosnimljene gitarske dionice, pa slobodno možete zapaliti i cigaretu, a ako vam ovo nije dosadno i niste daleko od neke trgovine gdje stjecajem okolnosti niste uzeli neko pivo, bocu vina ili nešto takvo, odmah trk nazad. Istina, možda će te nešto propustiti, ali dobra kapljica u ovakvom zvuku jako dobro dođe za ohrabrenje da nastavite dalje.

Osjeća se ovdje ponešto i Gang Of Four medikamenata pokojnog Andy Gilla, no nije riječ o nekom nafilanom post-punk vrsnjaku što razara žicama već ide na postupnu minimalističku gradaciju u kojoj ne manjkaju niti tremola, a zna i zadaviti jer nakon izvjesnog vremena shvatite da su ritmovi programirani kao što se to kroz šahtu čuje u "Hammerhead", najduljoj od čak 8 minuta. Tada bi vjerojatno napustili ulicu ispred šahte i otišli kući bezbrižno gledati neki omiljeni TV program, sport, Olimpijske Igre u Tokyju, čatati s frendovima preko društvenih mreža, a ovaj mali, nesvakidašnji spektakl bi sasvim zaboravili. Ako ste ipak ostali u interesu što se to dešava ispod vaših nogu, slijede nespretno odsvirana "Mic on the bass" i onda se već pomalo priviknete na ovakav neočekivani zvuk u kome iznenada iskoči acid-house "Nekajfunk", dakako elektronski Psychic TV iz razdoblja s konca 80-ih i početka 90-ih koji odma tjera na čagu poput zaboravljenih Big Audio Dynamite ("The bottom line") i Grandmaster Flash ("White lines"). Pričiniti će vam se da se neki DJ spretno poigrao vašim živcima snimajući vas dronom promatrajući pored šahte, a u rukavu ima Stereo MC's atmosferu. Sigurno će te ostati. Pa onda slijedi "Schegetaucheck" prljavi, tromiji post-punk/noise s tekstom na slovenskom???? Ej i drugačiji, puno bolji vokal od onog uvodnog, ako je Zdenkov, a ovaj je nekaj poput Cepuša, režav i opako mračan, a niti lirika ne bježi puno od njegovih poznatih impregnacija, ovaj puta u iščašenoj kombinaciji emocija i lucidnih izboja koje je jako teško usporediti s bilo čime dramatizirajući odnos Slovenije i Hrvaške 'bom igral' poput najljućeg black metalca što se poigrava new-wave senzibilitetom. Da, ovdje se slobodno može pomisliti da je ovo Cepuš u novoj inkarnaciji. Ako nije, onda je netko jako mu sličan, a sigurno nije Englez ili Hrvat… Ovo je po mom mišljenju najoriginalnija stvar albuma.

Još slijedi acid-house komad "Sexy funky shit" u drajverskom bas kolopletu plesnog ritma koji podosta nalikuje Stereo MC's "Running", neshvatljivo zaboravljene pjesme, pa "10 snakebite", nova kombinacija New Order i Divisiona za koju bi i vjerni fanovi pomislili da je neka od njihovih nerealiziranih snimaka što se mogla pronaći barem kao b-strana ili dopuna, a bome, ovdje je zvuk i puno čišći, a basovi su staccato uređene melodije. Mračna laganica "Trtara fx" s dva isprepletena basa u distorizanoj formi, te gitara i synthovi podižu čitavu razinu vašeg čekanja ispred šahte; sigurno je da se nećete pokajati dočekati ovako kompleksno urađen instrumental, a ako na to i pomislite, naredna "Wallruss", morbidna tema što nije shodno da crpi izvorište iz legendarne The Beatles pjesme (mnogi će pitati koje), prelama mnogo toga o ovome bendu ili izvođaču koji je spretan i vješt na bas gitari barem poput Koje. A uz njega, ja znam s ovih područja samo Cepuša koji je dovoljno hrabar da se upusti u ovakav čudnovati eksperiment koji završava s "We are the robots" u industrial-rock varijanti, dakako obradom Kraftwerk u kojoj se točno nazire kompetentnost prenošenja poznate teme na slobodnu improvizaciju vješto izbjegavajući kalupe.

Početni dio albuma može zbuniti da se radi o nekom lo-fi izvođaču koji baš i ne zna svirati, ali pokušava da pridobije vaše simpatije, no od pjesme do pjesme pokazuje znatan kreativan pomak za iscimavanje i preispitavnje vaših mogućnosti senzora, pa i kompetentnosti. Uistinu ne znam tko je autor ovog rada, ali vrijedi ga slušati od početka do kraja. Ima itekakvog smisla provesti pored šahte skoro punih 80 minuta.

Naslovi: 1.Ante i klapa Muk - intro, 2.Chlopherida, 3.Cryptonia, 4.Day parade, 5.Hammerhead, 6.Mic on the bass, 7.Nekajfunky, 8.Schegetaucheck, 9.Sexy funky shit, 10.Snakebite, 11.Trtara fx, 12.Wallruss, 13.We are the robots

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/07/2021