Pun, masivan zvuk synthova isprepletenih gitarama i obujmima natruha 80-ih poput dance-rocka i industriala s doziranim omjerom metala potpisuje novi zagrebački autor Mirko Czukor, odnosno Sugar Mike na ovom dopadljivom instrumentalnom debiju. U nešto više od pola sata ulazi u retrospekciju zvuka i stila začetog još ranih 80-ih naprednim, tada avangardnim strujanjima u sklopu post-punk/ new-wave scene kakvu su protežirali neki od znamenitih albuma Simple Minds i Killing Joke (oni su prva asocijacija), a potom se provlačili kroz široke okulare elektronskog, industrial i metal stila koncem iste decenije nastavljajući tenzije i u 90-im - prije svega kroz Ministry i Nine Inch Nails. Autor je posegao u revalorizaciju nekolicine sukladnih žanrova i stilova baratajući elektronikom (synthovi i programirani ritmovi), a bez pomoći gitarista Harisa Čičića, inače s bečke jazz scene i Pavao Jušića, dobro znanog veterana zagrebačkog thrash metala, te saksofona Marka Gudelja, ovaj album bi u kosturu imao samo osnovicu u relativno bržem darkwave/ synthwave maniru. Šest komada u dostatno dugačkim i raspoloživim formatima dozvoljavaju razvoj instrumentalističkih intervencija ne dangubeći igru oko pop šablona s onim uobičajenim kompresijama trpanja kompozicija u 3-4 minute. Premda se to i ne primijeti, neke od njih se razvuku i do 6 minuta pokazujući dašak kompleksnijih progressive aranžmana, a svakako što se otprve uoči jesu varijabilni melodijski synth kanoni s poprilično širokim spektrima od primjerice sympho-rocka, new-romanticsa, EBM-a sve do neo-classical fuzija kao da se svaki čas na klavijaturama izmjenjuju Tony Kaye, Rick Wakeman (oba nekadašnji Yes-ovci), Brian Eno, Jean Michelle Jarrre, Michael McNeil, Billy Currie, te dobar dio njihovog sljedbeništva kataliziranog kroz brojne 'post' inačice.



Uvodna "Bitter glossy erotica felony" započinje skoro pa ko' "Astradyne", epohalni instrumental koji je otvarao čuveni Ultravox album "Vienna" staccatima mračnih synthova, a nastavlja u dance-rock maniru s režavim gitarskim disonantama uronivši u dark teritorij kompleksno osmišljene vožnje. Bitno je primijetiti i bas linije, oli su digitalne ili analogne, teško je prokljuviti, no ima tu i dobrog duha legendarnog Tony Levina kada je s Peter Gabrielom radio na onim avangardnim albumima "III" i "IV". Kad se osvijestite od te prve, naredna "The ride" u umjerenijem tempu dolazi kroz sintezu sympho ostavštine Yes-ovaca križanu sa psihodeličnim rockom čvršćeg hard izričaja, a najdulja "Sodomy state" će svakako insinuirati na "Theme for great cities" Simple Mindsa svojim drajverskim egzibicijama moćnih funk basova impregniranih prozračnim atmosferskim synthovima. Međutim, kod Sugar Mikea ne postoji minimalistička repeticija ondašnje produkcije Steve Hillagea (a i John Leckiea), svaka pjesma ima vrsne aranžmanske bravure s 'up & down' amplitudama, tako da ova ima u središnjem dijelu mirnu ambijentalnu dekoraciju sa saksofonom u stepenasto ugođenim oktavama finiširajući moćnim gitarskim eksplozijama i raskošnim synth gravurama.



Druga po duljini, "Overstimulation" izranja iz mračnih odjeka programiranog fade-in ritma gothic-rock elementima nalik na The Cure šarajući ponešto i po post-rock terenu na kome su prisutna i laganija gitarska staccata, ali dakako i nezaobilazni stisci na papučicu distorzija s ponekim 'catchy' izletima i furioznim metal riffovima. Oko četvrte i pol minute nastaje skoro pa abrazivni kaos namjerne kakofonije dižući adrenalin do urnebesa iz kojeg se vrlo spretno izvlači na letargičniji pasaž. Naslovna "Ultrahomicid" odmah otprve šiba industrial metal porašpan thrashom u stilu Ministry, čak su i blastbeatovi tu i tamo uključeni u ritmiku, a kako album odmiče, shvaća se da ovdje nikakav tekstualni libreto nije potreban. Glazba priča sama za sebe udarajući i headbanging. Slobodno se može glavom zakucati o pod, ionako nitko ne bi previše obraćao pažnju da je za mikrofonom neko razjareno crust-growl grlo. Završna "RCPD" (kratica ima mnoštvo značenja, možda su najadekvatnije Rehabilitation Center for the Physically Disabled i Resource Center for People Development?) u umjerenom dance tempu EBM/ industriala sa razvijenom harmonijom i strukturom klavijatura jedina je bez gitara prikazujući kako bi otprilike izgledao album bez gostujućih maestra, a nimalo ne bi djelovao siromašan ili suhoparan.



Album je visoke kreativne kakvoće, potentan na duže vremenske relacije i nije zadojen kurentnim trendovima već štoviše, izlazi iz njih na futurističku razinu ne obazirući previše pozornosti na konzumerističku potražnju ili dodvoravanje isprobavajući prstohvat popa, trip-hopa, ovoga i onoga, svačega, u biti, a svačega ovdje i ima, no udica je nakićena poput parangala za teže zvjerke gdje sardine u jatu nisu bitne. Krupan je ovo zalogaj debija s moćno odigranim kombinacijama analognog i digitalnog spoja retra s modernim stilovima pokazavši da na ovog autora itekako vrijedi obratiti pozornost.

Naslovi: 1.Bitter glossy erotica felony, 2.The ride, 3.Sodomy state, 4.Overstimulation, 5.Ultrahomicide, 6.RCPD

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/07/2021