Onaj tko je smatrao u 80-im da je heavy metal glazba budućnosti, dobro je pretpostavljao premda to nije tako izgledalo u komercijalno pretovarenim 90-im kada se uz nu-metal pojavilo i još nekoliko surogata koji su opasno zaprijetili da bi teška metalurgija mogla zapasti u krizu identiteta. Kako god, metal je još praktički jedini žanr ponikao iz rocka koji se i dalje neprestano razvija ne pokazujući znakove premora, mada zasićenosti u metalcoreu, thrashu, deathu, folku i power metalu ima i previše, ali kad je avangardni i eksperimentalni segment u pitanju, metal napreduje otprilike vrlo sličnim putešestvijama poput rocka 70-ih s pojavom punka, new-wavea i elektronike koji su otvarali vrata za tada nove, avangardne smjerove. Dakako, relacije su nemjerljive jer ne kaže se uzalud da je metal kao žanr prerastao rock i s pravom ga se smatra posebnom vrstom glazbe ne doticajući se klasičnih korijena iz kojih je ponikao. Ovaj talijanski četverac iz Vicenze radi gotovo 2 desetljeća: počeli su 2002. pod imenom Kaos, da bi 2003. nastavili kao Death Heaven objavivši samo jedan demo materijal "Techno Decomposition World" (2005) i odličan tehnical death album "Viral Apocalypse" koncem 2007. za Punishment 18 Records koji je konceptualno govorio o armagedonu pružajući i stilske novine poput jazzy filova i akustičnih odsjeka, no produkcijski je bio šupljikav i prepun primarne komponente svakog riffa gotovo svedenog na chug, a manjkao je i naglašeniji bas. Kompletna postava je 2011. odlučila napraviti drastičan zaokret: prvo su promjenili ime u Ad Nauseam, a potom i stil iskoračivši iz utjecaja vlastitih idola Gorguts i Ulcerate što nije bio nimalo lak zadatak. Debi album "Nihil Quam Vacuitas Ordinatum Est" (2015) su nanjušili meštri iz ugledne milanske etikete Avantgarde Music (Behemoth, Carpathian Forest, Dark Sanctuary, Katatonia, Keep Of Kalessin, Mayhem, Sordide, Ulver...), a bend se razbarušio poput pješčane oluje s mnogo raščlambi i atmosferskih mogućnosti vitlajući sa svime i svačime. Tako je primjerice basist Mateo Bernardelle dizajnirao 2 visokokvalitetna bas zvučnika, bubnjar Andrea 'Baital' Stefani je ručno izradio bubanj koji mu daje neobičnu tehniku, a vokal i gitarist Andrea Petucco, inače inžinjer elektronike, napravio je čitavo čudo pomagala od gitarskih pretpojačala, bas pojačala, master kompresora, cijevnog mikrofonskog pretpojačala, opružnu reverb spojnicu i još štošta toga rezultirajući krajnje inovantnim i posebnim atonalno-disonantnim zvukom koji je itekako dobrodošao u nadogradnji potpune reminiscencije tehnical deatha. Drugi gitarist je Mattero Gresele čija je pomoć u ovim elektrotehničkim inovacijama bila neophodna. Šest godina kasnije, 12.II 2021. pojavio se ovaj, drugi album koji otprve pokazuje koliko se brižljivo i koncizno pripremao, te koliko je stilski i svirački napredovao. Skoro 60 minuta neobičnih pedantnosti u predanosti ka inovacijama ostavlja bez daha; ovo prije svega nije nova avangardna škola iz selekcije New York scene, ovdje se doduše može pronaći ponešto od francuskih Deathspell Omega koji su drugi par rukava, ali prije svega ovo je odličan nastavak onoga što su Luc Lemay i njegova spomenuta Gorguts ekipa postavili kao temljac još tamo davnih 90-ih godina prošlog stoljeća. Kroz samo 6, očekivano dužih kompozicija (niti jedna nije kraća od 8 i pol minuta) napad na kreativnu spregu je očit od prve sekunde uvodne "Sub specie aeternitatis" razbijenim, ali nevjerojatno čistim tempovima i neurotično odvaljenih gitara koje nemaju nikakvu standardnu distorziju, već taj jazz-fusion/ rock pristup koji je bliži Frank Zappi i Captain Beefheart & His Magic Bendu nego li uobičajenim, stereotipnim heavy gitaristima zalijepljenim za riff. Pjesma u sviračkom pogledu nalikuje The Pop Group s prva dva albuma, pa i Šarlo Akrobati, te de-kompozicijskim fragmentima Sonic Youth sa slobodno razmahanim frakcijama u kojima ponajviše pridonosi bubnjar. Završni dio kompozicije odlazi u ambijentalno mračni dekor s 'driverskim' psycho efektima totalno izašavši iz teritorija metala u sintagme bliske elektroakustičnoj glazbi s disonantnim orkestracijama na gitarama koje se pretapaju u narednu "Inexorably ousted sente" punu abrazivnog kaosa, tremola, funk obligacija i različitih previranja uključujući i središnji miran atmosferični post-metal dio čistih staccato fluktacija.



Tvrdili su neki kritičari i recenzenti da na debiju nisu eksperimentirali. Ok, ovdje eksperimentiraju, itekako u velikim količinama davši ponešto i za drone/doom konotacije sa psihodeličnim učinkom. Najduža "Coincidentia oppositorum" od punih 12 minuta izranja iz čistih laganih staccata mračnog i tromog baladičnog ugođaja s ponešto disonatnih epiteta sludge/doom sfera zatjeravajući se do druge i pol minute eksplodirajući u novo kaotično rešetanje; oni naprosto nemaju putokaz u svojim chugovima. Nepredvidljiva kompozicija šeta od nemila do nedraga reflektirajući detaljiziranje konciznosti s mnogim izraslinama. Čas se pričini da su ponajbolji Sonic Youth na speedu, čas uravnoteženo rastreseni post-metal, pa namjerno razmrdani The Birthday Party, zagrebačka Sexa, može se i Trobecovih Krušnih Peći pronaći ovdje, no grčevito prgav i osoran vokal razjebava sve živo, ali nije samo ovdje funkcionalnost mnogih glazbenih stilova u igri: jest, pronaći će se ovdje duboki elementi moderne klasične avangardne glazbe od Igora Stravinskog, Dmitrij Šostakoviča, Krištofor Pendereckog, Georgy Ligetija i sličnih koji su obrnutim načinom rada harmoniju postizali neskladom i izbacivanjem iz komfornog ugođaja glazbenika da sve mora ići po melodijski zacrtanim obrascima.

Dobar dio ovog napretka je i u poetskom faktoru nadahnutog kataklizmom, osjećajem da se živi u pogrešnom svijetu koji pokušava biti inferiorniji od svemira, nadrealniji od pakla i nebesa u kome je intelekt izgubio svoju evoluciju zbog lažno postavljenih hijerarhijskih odnosa u društvu: iskorijenjene su vitalne sposobnosti ljudskog IQ, nametnute su neuravnotežene nerazmjernosti u kojima svaka individua ne može biti jedinstvena. Vrata percepcije su zaključana, ne postoji iskonski odjek spoznaje da je nesklad ustvari zakon prirode, spoznaja je isključena, a subjektivnost shema nacrtana na živom pijesku. Bog i đavao su besmislica, dobro i zlo su prazne igre riječi kao što je lijeva ruka desna. Utopljeni smo u beskrajnim dualizmima i kompromisima kombinirajući sa suprotnim krajevima, živimo u uljuljkanom snu gdje mjesec može prekriti sunce, višak tuge se smije, a onaj odvojak radosti plače; ego i stvarnost nikada nisu plesali u međusobnom dogovoru. Mnogo neugodnih snova i stvarnih događaja se ponavljaju, mnogo puta povratne informacije zavaravaju prividnim idilama, ali nikako nije ugodno stajati ispred vlastitog groba kao što kaže naslovna pjesma "Imperative imperceptible impulse", svakako najsenzibilnija ako se ikako može reći za bilo koju u poetskom aspektu da je emotivna u onom fahu s namjerom da razniježi i upeca slušatelja.

Taj snažan lirski element prati konstrukciju čitavog albuma iz stiha u stih. Istina, Petucco se niti ne trudi senzualizirati poetiku nekakvim izuzetnim vokalnim artikulacijama, u domeni je režavo hrapavog i oporog growl pjevača, ali ima metodički usaglašeno raskrižje koje odgovara ovakvom glazbenom izričaju. Zar su Frank Zappa ili Don Van Vliet bili neki posebni pjevači? Nisu. Bili su glazbenici i umjetnici koji se nimalo nisu trudili ići u skladu s kurentnim trendovima stvarajući vlastiti stil. Mnogi su zaboravili da je to kod umjetnosti najvažnije - biti originalan i jedinstven, a ovi Talijani vraćaju iskonski poriv brutalnoj šarži metala na iznimno pročišćen, ali abnormalno neurotičan jazz-metal način virtuoznim sviračkim bravurama izgradivši 6 kompleksno raširenih kompozicija neuravnotežene dinamike i dramatike. Mnogo su radili i detaljizirali što im se na koncu isplatilo ostvarivši za sada, na početku kalendarske sezone jedan od najinovantnijih metal albuma 2021. godine.

Naslovi: 1.Sub specie aeternitatis, 2.Inexorably ousted sente, 3.Coincidentia oppositorum, 4.Imperative imperceptible impulse, 5.Horror vacui, 6.Human interface to not God

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/02/2021