Carcass su valjda jedan od najlijenijih metal bendova u svijetu. Od reuniona 2007. trebalo im je 6 godina za povratnički album "Surgical Steel" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=18374 (2013., UK no.47, USA no.41) na kome je bilo 11 pjesama. Radili su cirka tempom 2 pjesme na godinu, a od tada je prošlo 7 ljeta. I bilo bi očekivano da u tom periodu sklepaju još 14 pjesama, te sastave novi album, no ujesen 2020. su izbacili samo ovaj EP sa 4 nove pjesme radeći ih još sporijim tempom: za jednu pjesmu trebale su im dvije godine. Usput su u proljeće 2018. ostali bez gitariste Ben Asha koji je mrmljao i gunđao da mu kreativna tromost nikako ne odgovara, pa su u postavu pozvali Tom Drapera iz benda Pounder, a i kratkotrajnog člana prastarih londonskih NWOTBHM metalaca Angel Witch osnovanih još daleke 1976. Draper je s njima svirao u periodu 2013-2015, a koliko dugo će ostati na usluzi osnivačima Bill Sterru (gitara) i Jeff Walkeru (vokal, bas) dobro je pitanje. Steer je jedno vrlo kratko vrijeme s Draperom proveo baš upravo u Angel Witch i govorkalo se da je Ash silom prilika napustio bend jer nije vegetarijanac, a zna se da su Carcass gorljivi aktivisti za zaštitu životinja. Elem, ove 4 nove pjesme ipak pokazuju nekakvo optimističko pomaljanje daljeg horizonta najavljujući sedmi, novi album radnog naslova "Torn Arteries" koji je zakazan za izlazak 2021. godine, a sad, koliko će im dugo trebati za to, također je pitanje. Na officijelnoj facebook stranici su na kapaljku davali informacije o novim pjesmama za početak postavivši "Under the scalpel blade", inače prvu pjesmu nakon punih 6-7 godina u kojoj dobrano melju uvodni dio Wildingovim bubnjarskim prelazima, uzimaju tromiji ritam i kompresiraju tešku atmosferu gitarskim melodijama poredavši nizove razbarušenih neurotičnih intervala koji jesu van svake sumnje nacifrani i ukrašeni, no da im je toliko dugo vremena trebalo za pjesmu činjenica jest koja graniči s paradoksom. A onda je došla pandemija Covid-19 i jednostavno su obustavili rad čekajući da se situacija vrati u normalu.



Od materijala kojeg su do tada uspjeli snimiti, na ovom 18 minuta dugačkom EP-iju "The living dead at the Manchester Mourge" od punih 6 minuta otvara melodičan i trom death u kome galop jaše tek od druge do treće minute s dva abrazivna kraća momenta, a onda se ponavlja od četvrte i pol minute neprekidnim šibanjem vrtoglave tehničke vještine izbjegavajući klasičnu eksploziju i onu općepoznatu pretrpanost modernog deatha u kojoj se standardno zaboravi na najimpresivniji dio: gitaristi većinom povlače tehnološko čarobnjaštvo, bubnjari vrhunsku opremljenost, no vrlo rijetko, pa skoro nikad u pjesmama ne postoji onaj nezaboravno privlačan trenutak koji bi uzdigao pjesmu iznad prosjeka, a vidid, vidi, Carcass su to uspjeli. Slične trikove su provukli i kroz preostale dvije pjesme "The long and winding Bier road" s daškom Pestilence-a, pa čak i bendova na koje su sami utjecali poput Arch Enemy ili At The Gates, no mora se primjetiti da nakon nekoliko divljih riffova čitava krivudava Bier cesta može komotno doći do hangara Iron Maiden, ali se lukavo izbjegava klopka ovakvog mainstreama. Zadnja pjesma "Slaughtered in Soho" melodičnim radom gitara i praktički još najtromijim ritmom zove na ples, pardon nasilan moshpit koji se može i sa staračkim štapom prohodati podsjetiti će na nekoć velikana heavy gitare Eddie Van Halena u završnom gitarskom solu koji je van svake sumnje izuzetan.

Originalnost im je i dalje vanserijska, nema jurnjave i nadmetanja, otkačenih bedastoća s kakvim death bendovi umiju paradirati da dobiju na zavodljivosti, te ovaj EP sa sigurnošću može balansirati na relacijama njihovih najkreativnijih radova. Stoga valja očekivati prirodni slijed da "Torn Arteries" bude ponovno organski ples gitara s melodičnim udarcima onako kako treba i kako je bilo na "Surgical Steel" albumu.

Naslovi: 1.The living dead at the Manchester Morgue, 2.The long and winding Bier road, 3.Under the scalpel blade, 4.Slaughtered in Soho

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/01/2021