EAT STATIC - The Alien EP's (1999, Mesmobeat rec.)

Svoj prvi singl "Monkey man / Habibeep" objavljuju 1991. u skromnih tisuću primjeraka. Kako sami navode, snimili su ga u "om kutiji" ma što god da to značilo. Na njemu su prikazali otprilike sve ono čime će se u budućnosti baviti - minimaliziranu plesnu elektronsku glazbu pod jasnim utjecajem housea i djelomično funka, te scene koja je počela dolaziti iz Detroita. Njihov interes za minimalne strukture jednostavnih ritmičkih plesnih rješenja već na ovome prvom izdanju je sasvim jasan, kasnije će ih samo dotjeravati. Dakle, na ogoljeni plesni kostur (ritam i vrlo simpatični elektronski funky basovi), oni su nafilali brojna rješenja koja svoja ishodišta imaju u uobičajenim remixevima, što se svodi na uglavnom jednostavne repetativne melodije koje su obogaćene vrlo domišljatim pozadinskim psycho-efektima (glasovi, prozračne boje klavijatura, elektronski scratchevi…). Drugi singl "Inaana / Medicine wheel" objavili su koncem 1991. kada je interes za elektronsku plesnu glazbu naglo počeo poprimati ogromne razmjere. Otprilike u isto vrijeme startala je cijela plejada sličnih izvođača - Moby, Jeff Mills, Underworld, The Orb, The KLF, Orbital, Prodigy, Dave Clark… no, svatko od njih je imao neke sasvim drugačije glazbene korijene i uvjerenja. Na ovome drugome singlu mogu se primijetiti mnogi utjecaji Suicide (u psihodeličnim efektima), novih techno i house ritmova, različitih boja zvukova i rave melodija, no osnovna plesna karakteristika se i dalje zadržala. Interesantno ja da su ova prva dva singla sadržavala i vokale (bilo da su samplirani ili izgovoreni) jer sam Eat Static još uvijek nije bio na čisto želi li raditi samo klupsku plesnu glazbu ili nešto što će biti prilagođeno za pop potrošnju. Posebno upečatljiv dojam ostavlja skladba "Medicine wheel" koja je vrlo bogata sa karakterističnim "prostornim" zvukovima klavijatura i sintesajzera što će im postati glavna prepoznatljiva karakteristika u nastavku karijere. Njihovo treće izdanje bio je EP "Almost human" koji sadrži četiri naslova. Objavljen je 1992. u također skromnoj nakladi od tisuću komada budući da niti nakon tri godine rada gotovo nitko nije znao za njih. No, ovdje su pokazali jednu osnovnu boljku koja će im gotovo onemogućiti da izađu iz margine, a to je velika sličnost materijala. Naime, sve pjesme su gotovo istog tempa, gotovo istih boja i vrlo sličnih melodija i glazbenih rješenja, tako da je praktički razina prikazanog materijala ista od prve do posljednje sekunde. Repetativni ritmovi, funky basovi koji doživljavaju svoje lagane preobražaje, sve veće prisustvo trance hipnoze, uobičajeni breakovi, povremeno korištenje vokala i predvidljive glazbene gradacije. Ali daleko od toga da je EP nezanimljiv, štoviše, ima itekako interesantnih kompozicija (poput "The fourth dimensions"), no one su vjerojatno i onome malenom broju kupaca i publike u diskotekama gotovo promakle zbog nevjerojatne sličnosti.
Ova tri singla su 1999. reizdana na cd izdanju "The Alien EP's" u također ograničenom tiražu. Da su kojim slučajem uradili barem ponešto izmijenjene verzije (recimo sporije ili čak ambijentalne), tko zna kako bi onda situacija izgledala za njih jer je techno pokucao i na sam vrh britanske top liste preko hit albuma izvođača Shamen, The KLF, The Orb, 2 Unlimited, Westbam, Opus III, U96, Clivilles And Cole (ex-C&C Music Factory)… EAT STATIC - Decadance (1999, Mesmobeat rec.)

Sa svakim svojim novim izdanjem Eat Static gotovo ništa bitno nije promijenio u vlastitom marginalnom statusu. Tijekom devedesetih su se redovito pojavljivala njihova vinilna EP izdanja techno-trancea koja su u principu gotovo nalikovala jedno te isto, a služila su disk džokejima za održavanje plesnog tempa na partyima. Time je bilo jasno da su odavno prokockali šansu koja im se pružila u prvoj polovici devedesetih kada su imali prilike da isplivaju u gornji dom britanske techno scene, pa su stoga ovim albumom obuhvatili kompilacijski pregled vlastite karijere unazad deset godina rada. Uvršteno je devet kompozicija uglavnom ujednačenog i prepoznatljivog tempa sa repetativnim samplovima, poznatim zvukovima i njima svojstvenom glazbenom gradacijom. Dok su neki drugi izvođači fino uzimali mnoštvo ideja upravo od Eat Static (primjerice The Chemical Brothers, Paul Van Dyke, Leftfield, Underworld, The Prodigy ili, pak, dobar dio belgijske i nizozemske produkcije), oni su se sami neshvatljivo ponavljali s ploče na ploču. Kada se zasebno gleda samo pojedina pjesma iz njihova repertoara, ona je gotovo savršeni prototip idealnog techno-hita, no slušanje njihovog kompletnog EP-ija nema prijeko potrebne padove i dizanje atmosfere, nema sporijih ritmova, te nema nikakvih posebnih upečatljivih znamenitosti po kojima bi se njihove skladbe mogle zapamtiti. Vjerojatno stoga niti nisu uspjeli ostvariti nikakav uspjeh jer su njihove ploče i materijali samo služili disk džokejima za "peglanje" plesne atmosfere. Ovdje su kao jaje jajetu (ili barem otprilike tako) prisutne kompozicije "Helios", "Elephant man", "Inferno", "Synapse"… koje imaju sve ono što i njihovi prethodni radovi. Jedino odskače naslov "Peristalsis" koji djeluje kao preuzet iz neke od pjesmarica The Orb zbog obilja psihodelije, različitih eksperimenata, noise-ritmova (koji su više nalik na industrial i alternativni techno) i samog laganijeg tempa. Ujedno, ovo je i jedan od njihovih ne-tipičnih brojeva koji u sjećanje priziva duh eksperimentalne i "uvrnute" scene poput Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle ili 23 Skidoo. Nakon ovako dugačke i neuspješne karijere, valjda su i Eat Static sami sebi priznali da im se valja mijenjati, barem glazbeno. EAT STATIC - Crush And Burn (2000, Mesmobeat rec.)

Bilo je potrebno punih 10 godina da Eat Static konačno objave sasvim drugačiji album koji ne služi isključivo za "peglanje". Devet potpuno različitih kompozicija koje u globalu djeluju kao kompilacija više izvođača - drum'n'bass, trance, swing, surf, funk, ragga, psycho, ambijent, house, scratch… dovoljan su zalog uzbuđenja koje se proteže u 50-ak minuta ovog proizvoda gdje svaki naslov može postati plesni hit (osim čudnog eksperimentalnog i ambijentalnog broja "The curious dr.Hump" koji više djeluje kao da je proizašao iz nekog horora). Odbacujući standardne klišeje, Eat Static su koraknuli stepenicu dalje uzevši iz ostavštine pop kulture 20.stoljeća već spomenute obrasce oblikujući ih u posve nove horizonte. Raskošna mašta uprizorena je popriličnim trudom, znanjem i umijećem vladanja produkcijskim zahvatima - od žestokog "loma & izgaranja" slijedi "ljubavni pendrek" koji uzrokuje "sveti rat". Situaciju pegla "dervish funk" na koji se nastavlja "noćna mjesečeva sjena" da bi se gotovo niotkuda pojavio surf-party "mondo a go-go" poslije čega "znatiželjni dr.Hump" vrši dijagnozu cijele situacije. Bajka ? Metafora ?… A tek kada počne "nebeski miris" ,pa se sve skonča "eliksirom", ovo sjajno djelo postaje pravim vrhuncem njihove karijere. U devet odličnih i potpuno različitih kompozicija po prvi puta se Eat Static prikazao onakvim sjajem kakav je morao biti oduvijek prisutan. Iskoračili su iz svojeg trance techno tempa, te uposlili Steve Jollifea (ex-Tangerine Dream, saksofon, flauta, sintesajzer), Trixi Bee (vokali), Will Whitea (ex-Propellerheads, razni dj scratchevi) i Steffea (gitare !), te tako napravili sasvim neobičan album. Primjerice, "Love truncheon" djeluje kao tipična samba-swing iz pedesetih godina (čak su prisutni i duhači), "Holy war" u svojoj mješavini orijentalnih ethno zvukova i ritmova kao oteta Transglobal Underground, Badmarsh & Shri ili Talvin Singhu, "Dervish funk" zvuči poput samih Orbital u najboljim danima (samo što su ovdje Eat Static ubacili cijeli niz sampliranih dosjetki), "Nocturnal umbra" je pak jedan sasvim neobičan plesni techno broj u cijeloj karijeri sastava, premda se praktički njegova posebnost svodi na potpuno drugi izbor zvukova i boja za razliku od onih koje su koristili tijekom posljednjih desetak godina. A singl "Mondo a go-go" je da ne povjeruješ - pravi pravcati plesni surf odsviran na gitaru uz obilatu pripomoć duhačkih zvukova trube, trombona i saksofona, te uopće ne djeluje kao da ga izvodi tipičan techno sastav već recimo Bambi Molesters ili Man Or Astroman pripomognuti sintesajzerima! Dvije posljednje kompozicije "Heaven scent" i "Elixir" su najblistaviji dijelovi albuma jer odišu potpunim kreativnim pristupom koji se na prijašnjim radovima uvelike nazirao, samo što su ga oni redovito zamaglili jednim te istim zvukovima. Ovdje je prisutno obilje različitih melodija koje se unakrsno pretapaju (slično radovima Brian Enoa, Roxy Music, David Sylviana ili Cocteau Twins), no za razliku od njihove predvidljivosti koja je ovdje, hvala bogu nestala, ona je svoje mjesto prepustila mnogim zvukovima koji po svojim osobinama više odgovaraju eksperimentalnoj glazbi nego li uobičajenoj techno produkciji. Naslovi su, dakako, plesni i izuzetno pogodni za disco podije. Iznenađuje podatak da je ovaj album čak bio i primijećen od strane kritičara koji su zbog svih onih silnih trance-house šablona gotovo digli ruke od njihovog rada. Album je dobio izuzetno visoke ocijene i bez sumnje je vrhunac karijere Eat Static. EAT STATIC - Prepare Your Spirit (2000, Mesmobeat records)

Samo par mjeseci nakon odličnog albuma "Crash & Burn" ovaj trio je objavio novi album koji je u stvari reizdanje njihovog istoimenog kazetnog artikla iz 1992., te ih prikazuje u nešto komercijalnijem svijetlu. Ovo je dvostruki cd, prvi je sastavljen od materijala koji su prilagođeni plesnim podijima. Ima tu gomila housea, trancea, ravea, zatim minimalističkih sekvenci, scratch klavijatura, puno sampliranih vokala, psycho ambijenata, iskrzanih ritmova, breakova, izleta u solo dionice, a sve je začinjeno finom i čistom laboratorijskom produkcijom. Neki naslovi mirišu na ono što su od njih pokupili Orbital (pjesme "Kinesis" ili "Fudge"), dok neki na ono što su Eat Static uzeli od Kraftwerk ("The plot", u "Instict" je korišten i sample "The robots"), dok je ostatak daleko bolji od mekših electro- pop bandova tipa Pet Shop Boys ili Depeche Mode. Eat Static su ovaj album namijenili svakom techno- partyiju, no slušati ga kompletnog predstavlja dosadu jer nema ritmičkih raznolikosti kao prethodni album, već čisto peglanje od početka do kraja. Poslušati po jednu stvar je zaista zanimljivo, no zbog predvidljivosti obrasca kojim su se poslužili nakon dvadesetak minuta zanimljiva gradacija, te dvosmislenost pojedinih naslova i vozeći lajtmotivi bivaju rasplinuti zbog ujednačenog tempa koji oblikuje prvi cd. Međutim, sam naslov albuma u stvari je uvodnik kroz prvi disc za fantastičan drugi. Otvara ga jedna od verzija "Almost human" namijenjena kloniranim ljudima, tehnici i znanosti, pa predvidljivo peglanje i poigravanje s melodijama u rave songu "Om machine". I tu negdje završava ostatak ili nastavak prvog cd-a. Slijedeći naslov "Cyber funk" je pun izmijena i vrlo sličan brzom electro hip- hopu koji jednostavno nosi (slično Dave Clarku), zatim brza tema "The watcher" prožeta prostornim i vrlo komercijalnim klavijaturama koje unatoč ovom (ne)epitetu može dobiti najveću ocjenu. U petom naslovu je podsjetnik "Prepare your spirit" kao sample za temu "Higher state", dok je ostatak albuma vrhunac svega što su Eat Static do tada napravili. Album usporavaju lakšom, sporijom temom "Woman is life", još najljepšim komadom cijelog albuma u stilu housea s bogatstvom ideja i lijepom solo dionicom na klavijaturama gdje se istovremeno prikazuju i kao majstori za samplove. U uobičajeni takt ubacuju neke od verzija "Medicine wheel" i "The fourth dimension" gdje se ponovno pojavljuju s bogatstvom ideja, samplova, promjena prostora, electro/ dub dancea, baš onako kako bi Kraftwerk na početku 20. stoljeća trebali raditi albume. (a i napravili su slično na "Tour De France Soundtrack"). Album završavaju dva briljantna broja "Humm II" i "The element…" vrlo čudnih ritmova i pozadina.
Ovdje je premalo i prešturo pojašnjeno da su Eat Static još na samom početku karijere napravili odličan album prepun plesnih brojeva. Međutim, iza ove prividne slike, ovdje se nalazi velika količina ideja koje se mijenjaju gotovo svakih 2-3 sekunde što se nameću prvenstveno vrlo glasnom reprodukcijom. "Prepare Your Spirit" je u konceptualnom, idejnom, glazbenom, plesnom, elektronskom i produkcijskom pogledu nezasluženo marginalizirano remek- djelo britanske elektronske scene s početka njihove karijere koja se činila 2000. godine da je otišla u nepovrat.
Merv Pepler je paralelno sa Eat Static povremeno održavao i rad sa Ozric Tentacles, te je radio i na mnogim kolaboracijskim projektima sve do 2001. kada se band ponovno okuplja i objavljuje odličan, po mnogima najbolji elektronski plesni album s početka 21. stoljeća "In The Nude", nakon čega je slijedila trogodišnja pauza. 2004. objavljuju "Alien Artifacts", a 2007. prelaze, možda samo privremeno na japansku etiketu Solistice Music International koja im izdaje album "De-Classified" za kojeg provjereni kritičari tvrde da je remek djelo techna, trancea, d'n'b-a i breakbeata.

horvi // 09/05/2006