U Aldous sam se zaljubila još po izlasku njenog prvog, istoimenog albuma iz 2014 i pjesme Hunter, koju nisam mogla prestati slušati danima. Bila je to i jedna od prvih pjesama koje sam naučila svirati i pjevati na ukuleleu. True story.
Aldous Harding, pravim imenom Hannah Harding, cura je sa Novog Zelanda, dolazi iz glazbene obitelji a sama je otkrivena dok je svirala na ulici. I hvala bogu da je. Jer je čudesna. Što me toliko privuklo kod te kantautorice? Originalnost, posebnost, neobičnost. Naporan mi je ovaj copy/paste svijet ponekad i svaka ovakva pojava na glazbenom nebu ispuni me ushitom. Svojom glazbom, svojim video uradcima pa i svojim modnim izričajem, Aldous je nešto drugo. To što ona stvara osjećam kao igru a kako kaže ona stara: "čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost kakvu ima dijete dok se igra." To je ono što me privlači kod nje. Ona se ozbiljno igra. I zbog toga mi to što ona radi miriši na iskreno i autentično. I ima tu neku neodoljivu uvrnutu kvalitetu koja me jako veseli.
Aldous iza sebe ima 2 studijska albuma, jedan koji sam već spomenula iz 2014 godine te drugi iz 2017 godine imena "Party". Potonji je bio nominiran za nagradu IMPALA kao najbolji europski album godine. 26.travnja ove godine konačno je izašao "Designer" - nestrpljivo iščekivani treći album kojeg je najavio singl The Barrel sa pripadajućim video uratkom pomalo bizarne estetike. Baš onako u njenom stilu. Designer je, za razliku od prethodnog albuma, dosta laganiji, melodičniji, topliji. Puno finih zvukova klavira i akustične gitare. Aldous je i dalje magična i tajanstvena, i dalje većinom nemam pojma o čemu točno pjeva jer riječi njenih pjesama često su neka samo njena unutarnja logika. Način na koji pjeva često se mijenja iz pjesme u pjesmu, glas joj iz dubina skače u falsete te upravo iz tih razloga često kad ju inače slušam imam filing da svaku pjesmu pjeva različita osoba. Ili možda u ovom slučaju, da jedna osoba pjeva sve različite dijelove sebe.



Drugi singl izvučen sa Designera, koji je i album opener, pjesma "Fixture Picture" genijalni je earbug čiji refren pjevušiš još i drugi dan dok pereš suđe. Slijedi ju izuzetno plesna "Designer" koja jednostavno poziva kukove da se njišu. Aldous nas potom smiruje i mazi svojim dubokim glasom i u pjesmu Zoo Eyes uvodi pitanjem "what I am doing in Dubai in the prime of my life" da bi ubrzo u samom refrenu iste pjesme pokazala raspon svog glasa pjevajući u falsetu. Pjesma koja slijedi meni je nekako među dražima na albumu. Treasure. Silno nježna i romantična. Savršeni heartbreak i heartache song. Sa pjesmom The Barrel kao da je na albumu podvučena neka nevidljiva crta nakon koje uz pjesmu Damn (još jedan osobni favorit)ulazimo u onaj njegov ogoljeniji završni dio. Damn ima u sebi dašak nekog prošlog vremena, nekog dokonog vrtnog domjenka u kakvoj engleskoj vili. Odlična Weight of the Planets aranžmanom možda više pripada onoj strani podvučene crte ali porukom i raspoloženjem je na pravoj strani... "I can be anything
But I've got the weight of the planets, I'm lost."
Nakon nje album završava pjesmama Heaven is Empty u kojoj Aldous pjeva samo uz pratnju akustične gitare i posljednja Pilot u kojoj gitaru zamjenjuju repetitivne note klavira a Aldous pjeva ponovno na neki sasvim drugačiji, poseban način gdje se opet moram podsjetiti "čekaj, čiji ja ono album slušam".

Designer me nije razočarao. Jako je lijep. Baš ga ta riječ savršeno opisuje. Lijep. Aranžmani, melodije, harmonije, vokali..sve.

Uljepšajte si dan i poslušajte ga.

ocjena albuma [1-10]: 9

jelena vojinović // 17/05/2019