Kazan je world music bend iz Zagreba koji tradicijsku muziku ovog dijela Balkana interpretira po svom guštu i ćeifu. Pritom nastoje osvježiti taj materijal, stare pjesme ogrnuti novim zvukom koji odražava individualne estetike članova benda kao i njihovu naklonjenost različitim žanrovima. Članovi Kazana dugo su aktivni na hrvatskoj glazbenoj sceni, te su sudjelovali i sudjeluju u radu bendova kao što su Afion, Mimika Orchestra, Sane, Kololira, Vibrica... To su Dunja Bahtijarević (glas), Tatjana Bijelić (flauta), Lucija Stanojević (violina), Danijel Maoduš (gitare), Zvonimir Mikulandra (gitara), Sebastian Jurić (bas gitara) i Marko Šturman (udaraljke).

Album Ružo snimali su u studiju Svena Pavlovića, Sunday Studios u Svetoj Nedelji, čija je topla akustika zaokružila Kazanov melankolični, zemljani, masni zvuk i pokretni groove. Album su producirali Sven Pavlović i Kazanovci Dunja Bahtijarević i Danijel Maoduš. Mastering potpisuje Robert Nappholz, a naslovnicu je dizajnirao Miran Križanić.

Počinje sa Gondže Ružo, tipičnom sevdalinkom koja se uz pomoć tropskih ritmova, prijeteće akustične gitare, violine i flaute pretvara u ciganski jam da bi se na kraju vratila na isti motiv kao i na početku. Već ovdje je vidljivo kako bend nije ograničen jednom kulturom već ubacuju kako dijelove ostalih kultura i baština po osjetu i instinktu koji je vrlo često nepogrešiv što ne iznenađuje obzirom na broj i različitost bendova iz kojih potječu. Sljedeća Da Bin Znala je troma gotovo drone uspavanka sa očekivano nelagodnom atmosferom potenciranom međuigrom akustične gitare i violine. Dunajski Moste je jedna od onih morbidnih pjesama na kajkavskom narječju koju krasi predivan break na tamburici ili na nekom sličnom instrumentu te keltska atmosfera. Da imaju smisla i za malo modernije trendove pokazuje Sivi Soko u kojem je cijelo vrijeme prisutan monotoni ritam nalik na post-punk koji se ubrzava tek na kraju. Moma Katerina zvuči kao Wovenhand iz najboljih akustičnih dana samo umjesto opsjednutog propovjedanja Dunja priča jednu u nizu priča o nesretnoj ljubavi. Javor počinje buđenjem uz laganu međuigru gitare i flaute te priču o tome kako samo javor i zvijezde mogu čuvati nečiju tajnu da bi u drugoj polovici ritam uz dobrodošao ulet violine ušao u drugu brzinu postao idealna pratnja bilo kojoj akcijskoj sceni u fantasy okružju. Obzirom na količinu tradicijske glazbe sa ovih prostora koja se našla u zadnjem Witcheru, ne bi bilo zgorega da bend ponudi svoje usluge za soundtrack eventualnog nastavka. Badem je ubrzavajuća progresivna folk-rock priča koju skoro pa u potpunosti vodi akustična gitara koja u nekoliko navrata mijenja melodiju i ritam. Zbog raskošnih aranžmana kao Leno bi zvučalo da su se Renaissance kojim slučajem odlučili na sevdah. Zaključna Ravno Polje je instrumentalno najsličnija akustičnim minijaturama Jimmy Page-a, a drugi dio pjesme gdje vlada flauta vuče na mirnije keltske trenutke. Čini se kako svaki instrument ima svoju ulogu u postizanju ugođaja pa je tako flauta zadužena za elegičnije i atmosferičnije dijelove dok su gitara i violina zaduženi za one zlokobnije dijelove. Vokal Dunje Bahtijarević nije loš, ali nedostaje malo osobnosti. Upravo ti zlokobniji dijelovi su najbolji jer zazivaju onu primalnu glazbu prije ritma i melodije kojoj je jedini cilj bio pokušati oponašati prijeteću tišinu prirode, našto nalik na Pelt ili Lauru Cannell. Doima se kako sve pjesme nastaju zajedničkim jamanjem i improvizacijom što znači da bi uživo ove pjesme mogle ići u gotovo bilo kojem smjeru, od ekstenzivnih etno-jazz epopeja, progresivnog rocka ukoliko se elektrificiraju, reggae, dub... Albumu se stvarno nema što prigovoriti, nema praznog hoda, svima onima koji cijene etno i world ovaj album bi se trebao svidjeti.

ocjena albuma [1-10]: 9

tomislav // 03/11/2018