Počnimo recenziju dvjema tvrdnjama:

1. Bio jednom jedan opasan bend čijim su tekstovima i riffovima ostale obuhvaćene brojne nade i snovi pravednijeg i ljepšeg svijeta.

2. Među glazbenim će poklonicima vječno trajati borba oko stare dileme treba li glazba sadržavati određenu političku notu.

Proširujući drugu tvrdnju, valja navesti da s jedne strane stoje umjetnički "puristi" koji smatraju da glazba (ili umjetnost općenito) svrhu pronalazi u samom postojanju i da kao takva postoji ili treba postojati u svojevrsnom društvenom vakuumu koji ne bi trebali narušavati nikakvi vanjski podražaji. Suprotstavljeni su im pak, logično, oni koji misle upravo suprotno i zagovaraju onu bajronovsku da je "umjetnost ogledalo života/življenja". Od 1991. do 1998., pa opet od 2007. do 2010. postojala je treća strana - ona na određen način vođena citatom Bertola Brechta. "Umjetnost nije ogledalo stvarnosti, već čekić kojim se oblikuje". Jedan od bendova koji je slijedio i provodio takvu mantru bio je Rage Against The Machine. Ipak, nakon njihovog drugog raspada 2010. na glazbenoj je sceni itekako ostala praznina za koju se činilo da ne može biti dostojno popunjena.

Iz tog sam se razloga početkom 2016., kada su se Los Angelesom počeli širiti "Make America rage again" plakati, iskreno poveselio, budući bi potencijalni reunion RATM-a trenutnoj političkoj zbilji SAD-a sjeo kao prijeko potreban hladan tuš. Od tog mi se trenutka uzbuđenje postepeno smanjivalo. Prvo, saznavši da misteriozna kampanja zapravo najavljuje Prophets of Rage, a u nadolazećim mjesecima i slušanjem snimaka njihovih autorskih pjesama. Iako uživo i dalje ostaju sila s kojom se velikoj količini izvođača teško mjeriti, u studiju je stanje u potpunosti drugačije te se bend u jednoj rečenici jednostavno može opisati kao "Rage Against The Machine lite".

Zoran Stajčić u nedavnom se koncertnom izvještaju s Dubioze Kolektiv u Areni požalio da je navedeni bend izgubio smisao i namjeru koji su ih u na njihovom "vrhuncu" izdvajale iz gomile. Upravo je to slučaj i s Prophets of Rage. Moglo bi se reći da je ovdje prikazana ona "bend je dobar koliko i svaki pojedinac" budući već ionako katastrofalnu situaciju dodatno otežava inače odlični Chuck D koji se nije nimalo snašao u novom glazbenom izričaju. Tom Morello je još uvijek sposoban iscjediti nekoliko dobrih riffova, no odmicanjem minutaže albuma i primicanjem njegovom kraju, dobiva se istančani osjećaj da je svoj bijes, koji stoji i u samom imenu benda, većinski izgubio ili ostavio u prošlim projektima. Tako je u moru mlakih, bezopasnih instrumentala i cringeworthy tekstova (Legalize me je ozbiljan konkurent za najgoru pjesmu godine) jedino što njihovu publiku može razbjesniti zapravo trenutak u kojem shvate da će umjesto još jedne obrade RATM-a, Cypress Hilla ili Public Enemya, na koncertu čuti novu stvar.

Kako sam tijekom pisanja ove recenzije postupno shvatio da je Prophets of Rage iznenađujuće prikladno recenzirati "pozivajući" se na različite (narodne) izreke i citate, u skladu s "glasom naroda" koji Morello i ekipa već dugi niz godina, ovisno o trenutku, jesu ili pokušavaju biti, završit ću ovu recenziju. Naime, ima ona "stara narodna" u koju stane kompletan sadržaj ovog nosača zvuka: "Pas koji laje - ne ujeda".

ocjena albuma [1-10]: 2

ivan blažinović // 01/12/2017