Friški norveški peterac iz Bergena proveo je godinu dana istraživajući različite zvukove u potrazi za idealnim izričajem, te su otišli u jedan od najboljih lokalnih studija (Broen Studios), kako kaže glavni gitarist Hein Alexander Olson s moćnim rock nabojem i nadom da će ga kao takvog i realizirati. Međutim, tijek snimanja i suradnja s producentom Anders Bjellandom (Electric Eye/ Hypertext) polučila je sasvim drugačije rezultate. Od one početne, radne atmosfere s uobičajenih proba gdje se isprepliču dvije gitare (drugu svira pjevač Aleksander Vormestrand), producent je uočio senzibilitet vokaliste i sve preokrenuo u posvemašno psihodeličnu melankoliju povezavši njihove gorko-slatkaste stihove što su, vrlo interesantno, miš-maš pisani na norveškom i engleskom jeziku. Upravo ti tekstovi potaknuti individualnim iskustvima prožeti spektralnošću, duhovnošću, a i unutarnjom anksioznošću naveli su Bjellanda da iz sirovo našpananih heavy riffova kanalizira suptilan progressive rock uronjen u snenu atmosferu što iz pjesme u pjesmu, praktički iz takta u takt pada pred naletom finoće u sve letargičniji ugođaj od kojeg se ne može ostati ravnodušan. Njihova glazba povezuje primjerice sve one najbolje, ali dakako komercijalne finese Pink Floyd i Radiohead kada su York i ekipa povremeno brazdili u rocku, ali i QOTSA iz daleko boljih vremena od prije barem 15-ak godina, odnosno, iznenađuju aranžmanskim potezima kao što to i treba u jednom pravom suvremenom progressive rocku koji ne duguje mnogo sa stereotipovima. Pjesme su im relativno kraćih opsega što je za ovakav žanr vrlo neuobičajeno, recimo u prosjeku 4 i pol minute u kojima saberu sve vitalne karakteristike indie/ post-rocka u kome jednu od bitnijih elementarnijih uloga igraju i klavijature Lauritz Isaksen brojnim premazima šarajući u korespodenciji s gitarama po psihodeličnim terenima. Mračniji obzori utkani su u svaku pjesmu koju sa srcem i dušom ispjevava Vormestrand visokim tenorom što katkad doseže i zavidne falset registre, ali daleko od toga da je tipični potišteni hipster; muzika im teče eteričnim akcentom kad se smire strasti nakon uvodne "Natteravn" što počinje raskošnom post-rock dinamikom s obiljem distorziranih gitara i ubjedljivo najače "Hjertedød" za koju bi bilo zanimljivo čuti kako je zvučala 'na probama' jer se doima komad koji je vjerojatno imao puno snažniji groove bubnjara Thord Nordlija, ali, ček malo, biznis je biznis. Pa producent valjda zna što napraviti s demo bendom, kaj ne?

A onda u nastavku slijede uglavnom laganice i još laganije teme, ali nikako monotone. Naslovna "Myth of Earth" mnogo duguje Radiohead ostavštini i blueserskoj hard-rock svirci svako malo eksplodirajući u tipičnoj Pink Floydovskoj ekstazi, a niti "Breath in the air like fire" nije daleko od epiteta 'onih' Pink Floyd koji su se očekivali na "The Endless River", beskrvnom i gotovo bezosjećajnom instrumentalnom albumu iz 2014., Gilmourovoj smandrljotki koja mu je donesla još ponešto novaca iz džepova i dalje vjernih fanova što su očekivali, a možda i dalje očekuju da takva legenda ipak nešto konkretno dobrog i napravi. Ha, a ovi relativno mladi momci si ne mogu dopustiti takav luksuz, oni su tek pred nekim, teško je reći komercijalnim očekivanjima, ali imaju mnogo aduta koje su ubacili u ovu neprijeporno tešku rock strategiju. Da li biti bend koji će se masama uvlačiti u stražnjicu ili gurati neki svoj film?

Očito je da im producent, isto kao što je znao i John Leckie koji je radio Radiohead vrlo iskusan u svome zanatu. Savjetovao im je: ovo izbacite, ovo ubacite, ova pjesma mora ići ovako, ona onako, tu ne smije biti ovo, a tu mora biti ovo. Dobri savjeti producenta se moraju slušati, on upravlja strategijom zvuka koju god da ovi momci donijeli u studio, a evo, ima i jedno iznenađenje što se nalazi tek kao šesto po redu - "Kyss mine blodige hender" je čisto malo jači komad koji nije daleko od finijih QOTSA i zadnjeg albuma Soundgarden, ali to je jedina takva pjesma na čitavom albumu. Recimo da je koliko-toliko poštena rokačina umjerenog tempa zbog koje bi stari poklonik grungea i stonera došao na njihov koncert. "Fish", kao nacionalno jelo svih Skandinavaca uobličeno je u prepoznatljivo tugaljivi segment blueserskog izričaja internacionalnih razmjera kojeg svi mogu prepoznati što slušaju r'n'r, a posljednja "Fallvind" nadovezuje se na već spomenutu strukturu Pink Floyd, ali od čak 10 minuta. Ima u njoj mnogo vještine i finoće, čak i povremenih eksperimentarija (dakako producentskih), nema nekih manjkova autorske senzibilnosti, samo međutim pitanje je kamo takav artizam vodi jer je klišejiziran. Post-moderna rijetko izluči nešto uistinu 'pravo' i 'dobro', pa zato ovim hrabrim Norvežanima samo treba odati čast da su se uhvatili u koštac s velikim divom rocka koji ih više ionako ne bi mogao pojesti jer je prežderan, zdrogiran i oblokan odavno.

Ne vjerujem da će i jedna pjesma s ovog albuma zaživjeti na radio programima, ali volio bih čuti neke da se čisto iznenadim, poput "Natteravn", "Hjertedød" i "Kyss mine blodige hender". Znam da su radio urednici toliko ograničeno zakočeni (a naravno i sputavani) da za ovaj bend možda nikada i neće ćuti, a vrte li ga vrte Radiohead i Pink Floyd svako malo.

Naslovi: 1.Natteravn, 2.Hjertedød, 3.Myth of Earth, 4.Breath in the air like fire, 5.Kyss mine blodige hender, 6.Fish, 7.Fallvind

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/10/2017