Kod ovog beogradskog benda intenzivno u oči bode žanr koji im je prikrpan - symphonic black metal. Dobro se zna što je to. Dimmu Borgir, Tiamat, Carpathian Forest, Darzamat, Emperor, Equilibrium, stari Cradle Of Filth i takva ekipa. Mnogo orkestracija u galopima, šarolikost zvukova i instrumentarija, kompleksni aranžmani sa simfonijskim i orkestralnim metodama, te neizostavna black metal baza. No, kod ovog albuma to i nije baš tako. Black metal je tek u tragovima koji se s vremena na vrijeme pojave u nekolicini pjesama, a orkestracije još koliko-toliko mogu proći na račun vještine klavijaturista Mladena Gosića koji donekle zaokružujue tu symphonic strukturu. Međutim, ovdje je osnovna baza NWOTBHM, točnije njegov mlađi burazer power metal u vrlo slatkastom i melodičnom izdanju tako da bi točniji opis ove glazbe bio symphonic power metal, a još detaljniji melodic power s dodatkom epic jer im se lirika bazira na podosta intrigantnim i bajkovitim sferama. Samo ime benda je uzeto po nadahnuću J.R.R.Tolkiena, narafski autora "Hobita" i "Gospodara prstenova" prema otoku Dúnedain i tu sad počinju pripovjedačke spletke u nesrazmjeru praktične primjene kjniževnosti u komercijalne svrhe. Ja se osobno nisam oduševio filmskom adaptacijom jer je Tolkien u originalu, znaju oni koji su poput mene pročitali sve nastavke romana, imao kao glavne uloge vilenjake, paukove, patuljke, kojekakve zastrašujuće zvijeri i čudovišta, pa sam prema tome očekivao animirani film ili barem animaciju tih izmišljenih bića poput Avatara. Razočarala me činjenica da su sve te uloge glumili ljudi, a tu se potpuno izgubio čar bajkovitog originala isto kao što se danas primjerice klinci u školi iznenađuju kad za lektiru dobiju zadatak pročitati "Čudnovate zgode Šegrta Hlapića" i ustanove da Hlapić nije miš iz crtića nego dječak, šegrt postolara Majstora Mrkonje. E, pa sad… Izuzme li se taj pozamašni feler kojeg je nametnula velebno popularna filmska ekranizacija utuvivši slabije potkovanim knjiškim moljcima kako se spisateljska imaginacija može pretvoriti u praktični smandrljotak u luksuznom celofanu, onda nema nikakve greške. Knjige ionako malo tko čita, a vrijeme čitanja je ionako prošlo svršeno vrijeme koje još samo održavaju na životu književnici koji se ne bave beletristikom i jeftinom trićarijom, te hoće-neće klinci u školama koji na jedvite jade pročitaju zadani tekst. Ne znam kako će se to dalje odvijati kada novoj generaciji u ruke dođe Homerova "Ilijada" i "Odiseja", pa herojski epovi o Kraljeviću Marku, Smail-Agi Čengiću, Zrinski-Frankopanima i inima koji još nisu izbačeni s popisa školskih lektira. Muke Sizifove tek kad dođu do Shakespearea…



Nego, ovaj bend je to što jeste. Treći album im je svirački gledano visoke kakvoće s obiljem catchy melodija i riffova glavnog meštra Srđana Brankovića, inače jedinog gitariste u postavi, a on izgleda da sa spomenutim Gosićem čini osnovni kompozitorski tandem s obzirom da nemaju zvaničnog basistu. Dakako, nije to ona The Doors relacija Krieger-Manzarek, ali njih dvojica se vrlo dobro snalaze s trećim glazbenikom, bubnjarem Markom Milojevićem što ih prati onako kako zahtijeva kontekstualni pristup: malo galopa, ali u principu mnogo više umjerenih tempova i ne osobita tehnikalija blastbeatova i triggera, tako da im kompletan zvuk odiše dojmom britansko-američkih mainstream heavy bendova 80-ih poput Manowar, Judas Priest ili Iron Maiden s time da je i glavni vokalist Marko Miranović štošta toga posudio od Bruce Dickinsona, ali ništa zato. To su ionako klišeji što su odavno postavljeni kao standardi bez kojih glavna struja metala ne može. Osobitost benda su još dva dodatna vokala - vrlo lijepi senzualni učinak ostavlja Sandra u nekoliko vodećih tema, te treći vokal Željka Jovanovića, elem, s ovakvim performansima bend je učinio podosta na poboljšanju kompletne infrastrukture usmjerivši se prema kvalitetno odrađenim pjesmama od kojih se izdvajaju uvodna "Heart of steel", zatim "Carven stone", osobno mi ponajbolja "Witching hour" koja jedina sadrži ponešto konkretnog black metala, a od uloga Sandre izrazita je lagana epizoda u "Beyond the doors of the night" pokazujući i operne konotacije, te "Moria" koja je vokalni trolist. Instrumental "Realms beyond" je malo minijaturno remek-djelce Gosića koji očito ima afinitet za ambijentalnu orkestraciju, a na koncu, tu je i dobrodošla obrada himne "Valhala", zna se od Blind Guardian.

Nitko svakako neće pogriješiti na osobnim procjenama ovog spretno urađenog albuma koji se može mjeriti s podobnijim svjetskim ostvarenjima unazad dvadesetak godina. Bend ima vještina i umjeća, to je neprijeporno, fino im klize mnogi atributi kroz akorde i glasove kanalizirajuću svu moguću koncentraciju na fokusiranost dobro sročene kompozicije, a neke lirsko-opsesivne kompulzije je u ovome slučaju bolje zadržati postrance. Epski dio je najbitniji: pogođen je, uštiman i nošen je fabulom u koju ne treba zadirati isto kao niti u filmske adaptacije bajkovitih klasika književnosti. Režiser je tako htio, odnosno, bend je rekao svoje. Sada je samo na audijenciji da odvagne njihov besprijekorno uložen trud.

Naslovi: 1.Heart of steel, 2.Carven stone, 3.Witching hour, 4.Beyond the doors of the night, 5.Moria, 6.Over the mountains cold, 7.Realms beyond, 8.The last of the dragonlords, 9.Valhala (Blind Guardian cover)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/09/2017