home > mjuzik > The Verdict

kontakt | search |

WAR ENGINE: The Verdict (Crime:Scene Records, 2017)

Naša glazbena kritika je nekoć ismijavala prve jugoslavenske heavy metal bendove poput Gordi, te Paklene Pomarandže, Vatrenog Poljupca, Demona Fire i Divljih jagoda. Sve su to izuzev Gordija i Zlatka Manojlovića bili ustvari hard rock izvođači s ozbiljnim komercijalnim atributima u vrijeme kada je Metallica ranih 80-ih kovala najčvršću strategiju zavjere i konspiracije u metalu. James Hetfield je tada govorio nevjernim novinarima 'vidjeti će te, moje pjesme će slušati cijeli svijet, a za kritiku mi se jebe'. I bio je u pravu.

Dugo vremena je trebalo našoj, jugoslavenskoj glazbenoj kritici da heavy prihvati kao ravnopravan žanr, no tada se već pojavilo toliko vrsta i podvrsta heavyija, odnosno metala da se od učenih intelektualnih i artistički zanesenih novinara malo tko snalazio u njima. Osobito u razlikama blacka od deatha, thrasha od NWOTBHM ili sludgea od doom-a, a pogotovo u načinu vokalizirana šta je growl, crust, screamo i čemu sve to služi.

E, pa, evo, konačno smo dobili i jednog pravog nasljednika te starinske škole za koju je nekoć, tih ranih 80-ih bila gotovo čista iluzija da bi na našim teritorijama mogli niknuti naraštaji takvih utjecaja jer su se mladi bendovi plašili te opake kritike koja je svaki stisak na papučicu distorzije, osobito heavy riff srezavala u korijenima, a čisto malo više žučljivo i opakije vrištanje proglašavala neukusom i stupidarijom imbecilnog idiotizma na tragovima ranjene zvijeri nazivajući metalce - 'mentalci', odnosno podcijenjenom kastom rockera drugog reda, onih manje vrednijih i manje značajnijih. Ali zna se, veliki milijunski uspjesi Iron Maiden, Van Halen, Motorhead, Judas Priest, kasnije Anthraxa, Metallice, Sepulture, Machine Head i sve više rastućih podvrsta alternativnog metala počeli su mijenjati me(n)talno stanje uvažene kritike koja se čak i izgubila u vrijeme grungea smatrajući da su Soundgarden i Alice In Chains metal bendovi što je vrlo lijepo prokomentirao pokojni Chris Cornell na dodjeli MTV Awards 1994. primajući nagradu za najbolji metal album "Superunknown": 'hvala, ali sorry ljudi, mi uopće nismo metal bend'.
[  ]

Oki-doki. Ovdje je elem, riječ o upravo klasičnoj žanrovskoj sintezi tog ranog thrash metala, jednog od rijetkih teških žanrova uz black i doom (ok, i punk) u kome je dovoljna samo jedna gitara koja mora raditi podmazano tika-taka od početka do kraja kompozicije. Ovi uglavnom još uvijek mlađahni Lale iz Novog Sada (osnovani 2009), kako mi nedavno reče MiKKa iz DreDDup što ih je snimao i producirao imaju u prosjeku 24 godine i nekoliko ranije objavljenih demo i EP materijala s vrlo lošim tonskim performansima (prenosim njegove riječi od 12.VIII 2017. iz zagrebačke Močvare na koncertu The Dillinger Escape Plan), no ovdje se radi o vrlo čistom i izglancanom zvuku na 'sveckoj' razini. Prvo što sam uočio jest sjajno korespondiran živi bubanj, a ne programirani ritam što je u metalu zadnjih petnaestak godina sve učestaliji s mnoštvo triggera i blastbeatova od kojih više ne znate da li su djelo živog čoveka s palicama u ruci ili kompjuterske digitalizacije. Najlošija strana toga jest kad poslušate neki frenetično dobar album i dođete na koncert, a kad tamo bubnjar ne može izvesti niti polovicu toga što je navodno 'odradio' u studiju. Druga stvar ovdje su basovi. Ne čujete ih izravno u srazu s gitarskim riffovima, ali se osjete u ritmičkim melodijama. Nisu masni i strogo distorzirani, mekani su, koji puta porašpani metalnim funk fragmentima i utopljeni u konstrukciju, taman da ne štrče ponad ritma i da ne kakofoniziraju cjelokupnu sliku. Pa zatim vokal koji je vrlo grub, prljav i slinavo-krvavi na hardcoreaškoj razini, vrlo moćan i upečatljiv poput recimo Abrahama iz kanadskih Fucked Up, no takvih vokala u metalu i hardcoreu ima na tone, ha-ha-ha, sorry, Abraham sam ima skoro 200 kila, odnosno petina je od tone i u njega bi mogla stati najmanje tri frontmena… Međutim, jedna od boljki benda je gitarska neučinkovitost. Gitarist nema nekih adekvatnih rješenja od kompozicije do kompozicije premda se u nekima trudi kroz više akorda priuštiti intrigantnu i uzbudljivu glazbenu fabulu. Ali sve to konfigurira s kratko odrezanim riffovima i ponekim izletima u improvizacije, te mekšim, disonantnije opuštenim akordom što jedva da potraje sekundu-dvije. Jest, gitara je vrlo radišna, na momente kompleksna ("A way of life"), no stičem dojam da je uz svu predanu vrlinu sama srž pjesama vrlo ogoljena i orijentirana samo na hardcore 'šus' bez adekvatnog zaleđa.



Nisu ovdje toliko presudni tekstovi na engleskom, imaju i jedan na srpskom (zgodna tema "Užas" o ispijanju rakije), sve to udara itekako pogodujući za klasičan hedbanging, međutim, nema tu baš nekog osobitog zadovoljstva da bi ja kao stari naslušani i preslušani matorac svakojakih vrsta metala mogao ostati ushićen. Hoću reći, ovaj albumčić od nepunih pola sata s 8 kompozicija djeluje na razmeđi rane Metallice i Sepulture, a sveden je na opskurne karakteristike zagrebačke Anesthesie, onog prvog pravog hrvatskog heavy albuma "Eye for an Eye" (1993). Hm, a dečki se navodno furaju na As I Lay Dying, no to se uopće ne primjeti… Ima tu dovoljno energije i uložene snage, ali niti jedna pjesma ne ostavlja neki nezaboravan dojam jer je, kao što sam ranije obrazložio riječ o vrlo dobro znanoj sferi metala kojeg se pa valjda svatko sklon težem zvuku naslušao u onim barem osnovnim relacijama. Bendu manjka originalnosti i vlastitog autorskog legitimiteta po kome bi mogli biti prepoznatljivi. Kreativnost im je podosta plitka kao primjerice ska/punk bendovima kod kojih ako nema neke dobre lirike, neke zajebancije ili socio-političkog angažmana veliki dio energije biva uzaludno bačen na potragu za hit adutima na koje će publika ska-kutati ko' u Ska-ndinaviji.

Tonski i tehnički s MiKKine strane ovo je perfektno odrađeno, čak i začuđujuće da se prihvatio ovakvog žanra s obzirom da preferira industrial, gothic, punk i elektroniku. Mogao bi dobiti dobru reputaciju za Bay Area Thrash i sukladnu scenu kao producent bendova koji baš i ne znaju što točno hoće u vlastitim kreacijama. Fali im prava pjesma što obara, sve je ovo okolišanje oko vruće kaše… Treba biti uporan i energiju pretvoriti u adekvatnu poantu. Još su mladi, ali morali bi ozbiljnije poraditi na konstrukciji i smislu pjesama. Neće valjda u 40-tim godinama života početi raditi zrele pesme. Sad bi im valjalo napraviti najbolji remont jer očito je da kondicije imaju, talent nije osobit, a rad i samo rad dovodi do uspjeha gdje talent i nije toliko nužan.

Naslovi: 1.Brave enough, 2.Memories, 3.Stabbed, 4.Abscence of God, 5.Hold your ground, 6.A way of life, 7.Užas, 8.Game over

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 16/08/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Sloboda

NINA ROMIĆ: Sloboda (2018)

| 16/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: The Shadow Lizzards

THE SHADOW LIZZARDS: The Shadow Lizzards (2018)

| 15/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Salutations du Fond du Monde

JALL AUX YEUX: Salutations du Fond du Monde (2018)

| 14/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: NorN

VONNEUMANN: NorN (2017)

| 13/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Nøll

THE CANYON OBSERVER: Nøll (2018)

| 12/06/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*