Može se rock i glazbena kritika, pa ponekad i sam najvažniji faktor za rejting - auditorij dičiti da su preslušali gomile albuma usvojivši svo znanje svijeta stvarajući kriterije vrednovanja nečijeg rada pri čemu se zna desiti paradoks da one najbolje stvari na temelju nečije subjektivno pohvalne recenzije velika većina zaobilazi jednostavno ih niti ne pokušavajući poslušati. Glazbena kritika je isto kao i sam ukus izvođača i publike subjektivna stvar zapažanja. Kolektivizam, odnosno objektivnost nalaže dugoročna vrijednost koja u ovome kontekstu ima vrlih paralela koje su daleko od klasičnog mainstreama, a opet su mu vrlo bliske. Nekoć je katalizator za prave i provjereno moćne komercijalne rock stvari na području bivše velike Jugoslavije bio Jugoton koji je objavio sve ono što je moglo proći; albumi su se snimali po izuzetnim studijima ne samo po Beogradu, Ljubljani i Zagrebu, nego i u Milanu, Londonu, Švicarskoj, Njemačkoj i Švedskoj. Danas uopće nije potrebno ići 'tamo negdje' da se glanca zvuk ako imaš pravu priču u pravo vrijeme i ako si sposoban ispričati je na svima razumljiv način. Prosto je nevjerojatno da ovaj mladi bend iz Novog Sada već na svome debi album ostvari 'tour de force'. Preslušavao sam ga 'mali milion puta' i zatekao samog sebe u čudnovatom stanju ponovne mladosti ex-Yu punka '77, novog vala i prvih albuma Pankrta, Orgazma, Parafa, Prljavog kazališta i Pekinške patke. Bilo je takvih, pa još i žešćih injekcija kroz vrijeme poput prvog albuma Overflow, Goblina, nekih ploča KUD Idijota, a ovaj puta se prisjećam sjajnog demo materijala riječkih Diskurz prije nekih 8-9 godina, odnosno, mlade ekipe koja je u potpunosti usvojila punk kao vitalan svjetonazor. Stav i način života. Nepotrebno je objašnjavati punk kao stav, uostalom najvitalniji je faktor svakog iole angažiranog žanra. Bez punka nema niti bijesa, agresije i društvene kritike, a ova ekipa sastavljena samo od dva muzičara prilikom studijskog sessiona - bubnjara i pratećeg vokaliste Predraga Đorđevića - Peđe, te gitariste, basiste i vodećeg pjevača Nikole Risteskoga - Riste uz pomoć snimatelja Polgár Zsolta iz CK13 kolektiva i producenta MiKKe (DreDDup) izbacila je svu svoju frustraciju odrastanja predočivši 12 autorskih kompozicija koje su mahom nastale kada su još praktički skoro pohađali osnovnu školu. Danas njih dvojica, odnosno trojica jer se tu još pojavljuje i basist Nikola Stojkov - Cipo imaju između 15 i 18 godina, a naziv benda je akronim njihovih nadimaka - Cipo, Peđa, Rista.



Nebitno je to što ovaj album ima tonski prljavi lo-fi performans, uostalom takvi vrlo slični snimci su karakterizirali mnoge punk i novovalne bendove što su mahom zvučali poput malo bolje formatiranih demo zapisa. Sve se ovdje vrlo dobro razaznaje - melodičan bas, reska gitara s vrlo jednostavnim riffovima i ponekim solažicama, te odriješiti bubanj koji melje čak i do hardcore tempova, a glazba u prepoznatljivim stilskim gabaritima bez ikakve tehničke zahtjevnosti i aranžmanskog poniranja u zvrzlane kombinacije udara na onaj jako dobro znani šus i druk 'jen-dva-tri'. Ristin vokal je hrapav, upečatljiv i autentičan s bliskim paralelama na intonaciju ranih vriskova i deračine Bore Đorđevića koji je još kasnih 70-ih prošlog stoljeća obećavao mnogo kao frontmen, a znamo kako mu se karijera odvijala u zlatnim 80-im i apsolutno pogubnim 90-im.



Precizirati i prognozirati budućnost ovih momaka za sada izgleda kao najvedrija i najoptimističnija hipoteza: unatoč mladosti poetski su nadahnuti i inteligentni da prevaziđu obične pubertetske poštapalice i adolescentske besmislice, štoviše, neki tekstovi su im socio-politički angažirani s adekvatnim stavom u kome se prepoznaje vrlina kritičkog razuma ka nekim vitalnim nepogodama današnjice. Ne bauljaju tražeći se u paradoksima, izlizanim fazonima ili insinuacijama na neke vlastite im uzore. Svjesni su da imaju sposobnost za autorski legitiman izraz otvoreno protestirajući protiv nepravde, socijalnog nesklada, društvenih dogmi, pa čak i muda za sukob s oportunistima, onima koji iz mnogih razloga negiraju bivši sistem velike federacije koje se članovi benda ne mogu sjećati jer je nisu doživjeli, ali je mogu percipirati iz vlastito izgrađenog rakursa što, jasno, ne mora svima biti po volji. Pjesme poput "Bože pravde", "Ustani i bori se", "Social detention", "Rane" ili najupečatljivija "Zemlja jedna" potpuno kontekstualiziraju angažirani punkerski stav globalizacije današnjeg duštva izubijanog i izmrcvarenog neoliberalinim kapitalizmom, a vesele himne "Deset gajbi piva" i "Devojka sa vinjak očima" daju odušak u onom poletno-zaraznom spektru gdje se još pronađe poneka duhovito sročena opsesija koja nimalo ne banalizira činjenice hirovitosti pubertetskog i post-adolescentnog razdoblja. Jedina koja ima uvrnuti stav jest posljednja "Bore" u kojoj se kunu da nikad neće imati bore i da neće ostariti prema paroli 'živi brzo, umri mlad i budi lepi leš'. Tja, vidjeti ćemo…

Enrgičnost i autentičnost ovog sirovog snimka na najbolji mogući način predočava sve vrline benda. Neušminkan i neispolirani zvuk daje mu prednost; doslovce razara poput zemljotresa! Grmi, vrišti, lupa i izbacuje užarenu materiju fluidno cirkulirajući nepretencioznu buntovnost u kojoj svaka pjesma ima svoje odgovarajuće zaleđe, te ostavlja dojam sviračke kompaktnosti i punkerske kompetentnosti hvatanja u koštac s daleko moćnijim neprijateljem protiv kojeg vode ljuti rat. Sve čestitke ovim mladim borcima!

Naslovi: 1.Bože pravde, 2.Ustani i bori se, 3.Social detention, 4.KCNS, 5.Samo svoj, 6.Zemlja jedna, 7.They live we sleep, 8.Deset gajbi piva, 9.Devojka sa vinjak očima, 10.Rane, 11.Ljubavna stvar, 12.Bore

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/07/2017

PS: Album u celosti možete preslušati i besplatno skinuti sa sledećeg linka:


http://crimescenerecords.bandcamp.com/album/dsr156-cpr-pank-iz-doba-jure