Drone i ambijentalna glazba su odavno iscrpili temeljne resurse pretvorivši se u predvidljivu, a često i nedovoljno uzbudljivu audio kulisu o kojoj se daleko više teoretizira i razglaba nego li što sam sadržaj ima opipljivih činjenica - čoškova, zavoja, utora, krivulja, uspona, padova ili u nekim slučajevima, čak i melodija ili improvizacija.

S eksperimentalnog stajališta, ovaj francuski dvojac (Stéphane Barascud i Aymeric Hainaux) motivirao se da osmisli i realizira novi aspekt kreacije objedinivši klasične formate žanra s folkom, noiseom i ritmikom udahnuvši mu znatan dio svježine. Počeli su s radom 2013. i do sada već objavili sijaset izdanja (imaju i jedan live zapis iz Trbovlja!), a interesantno je da su za razliku od kolega i konkurencije koja se uglavnom koprca u elektronici, samplovima i loop fazonima opskrbljeni isključivo živim instrumentima i analognom tehnikom - bendžom, različitim zvoncima, kasetofonom i vokalom koji proizvodi ritam (beatbox). No, niti to ne bi bio toliki kuriozitet, mada, ruku na srce već i jeste, da sav taj prividno opskurni instrumentarij ne zvuči potpuno neobično, mistično, nepoznato, čak i bizarno. Za vokalni beatbox bi se pomislilo kako je ustvari neka starinska ritam mašina iz 70-ih, dok bendžo i zvonca posve odudaraju od izvornog zvuka. Prodefilirani su kroz tko zna kakve distorzije, pedale, procesore, efekte i pomagala donoseći elektronski noise štimung syntha, starinskih klavijatura, dubova i šarafljenja po potenciometrima, a konačni rezultat je u potpunosti neočekivan. Ovih 48 minuta podijeljenih na dvije enormno dugačke kompozicije od po 20 i 27 minuta nespremnog slušatelja će zateći u brojnim kompromisima da mu na pamet neće padati niti bendžo, a kamoli zvonca jer Stéphane Barascud bendžo svira uglavnom gudalom proizvodeći mantričke harmonije koje može održavati vrlo dugo poput disonantnih riffova. Još jedna interesantna stvar jeste da kod njih nema loop tehnike - Aymeric Hainaux sve ove beatbox ritmove izvodi uživo, a na ova dva komada uspjeva mu da šiba tempo po 4-5 minuta bez prestanka.



Elem, struktura glazbe je mantrička hipnoza s obiljem psihodeličnih efekata kretajući se linearnom dinamikom minimalizma u kome se može svašta nadograditi u trenutku izvedbe (ima dionica zvonca koje su neurotične poput Z'ev-a), a ponajviše aludira na one rane radove Cabaret Voltaire kao što su primjerice "Three Mantras", "Red Mecca" ili kompozicije "Taxi music", "Split second feeling" i "A thousand ways". Tako se auditorij može vrlo lako zavarati da su Cantenac Dagar sljedbenici retro izraza poniklog u Sheffieldu još 70-ih, no ova uistinu tehničko-zvučna originalnost pripisuje im poseban značaj, a i šmek u kreiranju drone/ ambient scene povezane uz post-industrial/ noise stil. Jedino ih tankoćutnija snimka na lo-fi osnovama spriječava u tehničkoj kvaliteti, međutim ništa zato. Unikatni su u tome što rade, te ljubiteljima ovih žanrova ne bi trebali promaknuti ispod radara.

Naslovi: 1.Stilletonne A, 2.Stilletonne B

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/07/2017