Zanimljiva stvar oko ovog talijanskog dvojca iz Venecije je da im se prvi album "Hiden Omens" pojavio ujesen 2015. na češkoj etiketi Stoned to Death i to samo na audio kaseti u limitiranom tiražu. Sada su na svojoj domaćoj, talijanskoj Tiny Speaker nastavljajući sneni drone križan proto-punk vibracijama i dark-folkom nerijetko posežući i u eksperimente. Giulia Parin (gitara, vokal) i Carlo Veneziano (gitara, harmonika, udaraljke) stvaraju klaustrofobično-ledenu atmosferu kroz 10 pjesama osjenčanih minimalističkim obrisima svjetla prepuštajući se sporom izgaranju poput vrlo iscrpljujućeg umiranja koristeći elemente drevnih poganskih rituala, nordijskih pejzaža, kontrastima tame i ćudljivog raspoloženja dobra i zla, opskurnog slow-down tretmana koji iz naoko chillanja prerasta u demonski ples kao posljednjeg procesa u mistificirano-makabričnom životu.

Elem, sve to jako lijepo stoji u popratnom pijaru, međutim problem nastane kada se album krene slušati. Prva stvar koja odmah iritira jest da su u svome vrlo škrtom instrumentariju istovremeno i vrlo siromašni sviračkim umijećem pa je eksperiment kao takav nužno potrebno sredstvo za zataškavanje opskurnosti. Prva tri komada su skroz rasplinuti u jeke gitare i snene Giuline vokale, kompozicije su trome i na svu sreću vrlo kratke mada se učine da bi mogle 'piliti' minimalističkim neo-folk stilom unedogled poput Death In June, Current 93 ili njihovih talijanskih kolega The Green Man, Teatro Satanico, Ballo Della Castagne ili 1997EV. Simbiozi svega navedenoga pridodaje se i neskriveni utjecaj Siouxsie koja se osjeća u svakom kutku od vokala do gothic atmosfere, ali avaj, performansi ovih Talijana su toliko šturi da jedva mogu proći i na testu osnovnog demo materijala kao pokazatelja sviračko-kompozitorske snage, bolje rečeno slabosti.

Ruins: www.youtube.com/watch?v=dEMMLfqcs28



Ipak, ovdje se pronađe poneki zgodan broj poput "Ruins" za kojeg je snimljen i video. Pjesma je odfrljena u gitarski delay sa sporim obrednim tempom, a "Morgana" kao jedna od najbržih zahvaljujući legatima i tek povremenim tretmanima udaraljki s ponajboljim elementom - Giulijinim vokalom koji doseže i visoke, vrlo nježne soprano registre Elisabeth Fraser ostavlja upečatljiv dojam. One znatno dulje kompozicije poput "Still life", "Ride", "Lovers dead alive" i "The dweller and the strange wind" (sve u opsezima od 6 do 9 minuta) začinjene su eksperimentima, breakovima, tremolima, mračnim ambijentima, povremenim noiserskim gitarskim izletima, krešendima, odnosno jako dobro poznatim neo-folk relacijama ukrašenim i harmonikom rastezačom. Sve ovo je odavno rečeno i napravljeno od spomenutih Siouxsie preko najsporijih Bauhaus, ranih Cocteau Twins, pa Dead Can Dance do mnogih gothic/dark-wave i neo-folk izvođača. Dosada koju proizvodi "Sweet Demon" je prvenstveno stacionirana u neprekidnim arpeggio potezima i obilju minimalizma: ako se želi slušati bogatija glazba, ovdje se uistinu nema mnogo toga čuti. Daleko je zanimljivija priča pojedinih pjesama sablasnih tematika s derivatnim učincima psihološkog eklekticizma. Dramatika postoji, te je Julinko kao takav prodorniji na lirskom nego li na glazbenom planu. Ali sve skupa, vrlo mršavo i neuvjerljivo.

Naslovi: 1.Anake, 2.Fever comes, 3.Trance, 4.Ruins, 5.Morgana, 6.Still life, 7.Ride, 8.Lovers dead alive, 9.The dweller and the strange wind, 10.Dáimōn

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 04/12/2016