U ovom vremenu kad ona poznata i omražena "slušam sve" više ne dolazi samo iz ustiju glazbenih neznalica, već je kužerstvo u glazbene žanrove postalo mainstream i stil života, norveški black metal bend koji se odlučio na fuziju različitih stilova i vremenskih epoha u heavy metalu, ali i drugih srodnih glazbenih pravaca (crust punk, shoegaze, post rock), zapravo i ne bi trebao biti neko posebno otkriće. No usudio bih se reći da je "Nattersferd", zadnji album Kvelertaka, otkriće čak i onima koji su upoznati s prijašnja dva albuma ovog relativno friškog benda.

Jorn "Necrobutcher" Stubberud, basist Mayhema - benda koji je jedan od prevodnika drugog vala black metala, u nedavnom intervjuu za magazin Vice kaže: "This is what our metal music sounds like. It's not happy music. It's not a sing-along thing." Općenito, black metal od svojih početaka i bendova poput Venom, Bathory, Celtic Frost, preko drugog skandinavskog vala do danas, nije baš žanr koji bi se povezivao sa srećom i veseljem. Iako je u dvijetisućitima već (uspješno) istrpio fuziju i miješanje s drugim žanrovima primjerice shoegazeom i post rockom (Alcest), za nijedan od tih novih black metal albuma ne može se baš reći da pršti veseljem i zabavom. Sve do pojave Kvelertaka. Od svog prvog albuma Kvelertak su bend kojeg je teško svrstati u žanr, iako ishodišno pripadaju norveškoj black metal sceni. Agresija i tematske odrednice karakteristične za black metal samo su baza kojoj su na svoja tri dosadašnja albuma fuzionirali druge metal stilove i glazbene žanrove, a s ciljem urnebesne zabave. Ljepota koju čini posljednji album Kvelertaka posebnim jest u načinu na koji su zadržali agresiju i žestinu, a učinili je veselom i prijemčivom do te mjere da danas u matičnoj Norveškoj sviraju u najvećim dvoranama rezerviranim za svoje klasične rock veseljake poput Turbonegro.



Kvelertak bi o svojoj relativno kratkoj karijeri i tri izdana albuma već sada mogli početi držati lekcije o tome kako snimiti album pitkog, pristupačnog i zaraznog, opet kaotičnog black metala koji idealno odgovara ovom hedonističkom vremenu kratkotrajne pažnje i brzih izmjena interesa. I to ne u negativnom kontekstu, nego upravo suprotno. Ukotvljeni u agresivnu srž, Kvelertak na "Nattersferd" izmijenjuju glazbene pravce ni u jednom trenutku ne postajući historijski monotoni i naporni (kao na primjer Fuzz - sabbathovski genijalan, ali ponavljajući retro bend Tya Segalla), a opet zvučeći svježe i sebi svojstveno. Ono što uzimaju od glazbene prošlosti jest zabava i poletnost rocka i podređuju je sebi u pijani kolaž neobuzdanog divljanja. Ako su Tankard bili nositelji drunk thrash metala u osamdesetima, Kvelertak cijelu priču dižu na još zanimljiviju razinu i vjerujem da će pijanu black metal zabavu uskoro širiti po velikim dvoranama diljem svijeta.

Na "Nattersfed" Kvelertak u svoj kaotični crust punk/black metal hibrid stil predstavljen na prva dva albuma, dodaju nove, "komercijalnije" elemente klasičnog rocka i gitarskog pop metala iz osamdesetih. Od eksplozivne "Dendrofil for Ygdrasil", prve stvari s novog albuma, počinje lučenje adrenalina koje ne staje ni u jednoj od devet stvari koje ga sačinjavaju. Već sljedeća stvar ukazuje na posvećenost prošlosti. "1985" tipični je Van Halen uradak s dugim solažama i rifom iza kojeg samo čekate krene falseto vrisak Davida Lee Rotha ili kojeg sličnog glam rock akrobate, ali kojeg razdere grubi izrašpani vokal Erlenda Hjelvika. Meni najbolja stvar albuma, ujedno i istoimena, "Nattersferd" jest sumanuto brzinsko natjecanje trojice gitarista u slojevima melodija koje poput Nascar utrka ciklički dižu brzinu i dodaju gas cijelim trajanjem stvari. Kaotičnost i ludilo drži na okupu središnja zarazna rif melodija koja ne izlazi iz glave, a melodioznost grupno pjevanog refrena zaziva sing along efekt makar uopće ne kužili što pjevaju.

Nije me uopće zanimalo prevoditi tekstove s norveškog, pa tako ne znam pjevaju li Kvelertak o uobičajenim mističnim temama karakterističnim za black metal ili o nečem sasvim drugom, ali sve zvuči vrlo životno i zabavno kao da su im glavne tematske odredice izlazak u grad, dobar provod, pijanke i barske tučnjave. U konačnici o tome se i radi. Kvelertak jest soundtrack za neobuzdan i veseo provod u kojem je fist up uz odraz od poda puno prirođeniji element nego rogovi i obrnuti križevi. Koliko sam samo puta šakom udario u krov automobila svaki puta dok bi ih slušao za vrijeme vožnje.



Šteta što Kvelertak posudbu glavnog rifa iz stvari "Edge of seventeen" u četvrtoj stvari na albumu, "Svartmesse", nisu obećali "platiti" time da stvar otpjeva sama Stevie Nicks, no nadam se da će se takva verzija naći na nekom od njenih sljedećih albuma s obradama. Punkerski kratka, kvelertakovska "Bronsegud (SSQ)" divlji je uvod u eteričnu "Ondskapen galakse" koja središnju melodiju posuđuje iz shoegaze i psihodeličnog rocka. "Berserker" jest tipični agresivni "old school" black metal koji zove na "koljačinu" u mosh pitu, a "Heksebrann" je vrhunac opusa Kvelertaka u smislu stapanja shoegazea, post rocka, stoner i black metala u devetominutnu odu spaljivanju vještica. Logičan nastavak podjednako duge "Tordenbrak" s prethodnog albuma, "Heksebrann" je netipično duga u odnosu na ostatak albuma, no ni jednim svojim dijelom nije monotona i ima poletno zarazni višeglasni refren, kao savršen kontrapunkt stofama pjevanim demonskim vokalom Erlenda Hjelvika. Potmula i spora zadnja stvar "Nekrodamus" opet je završno odavanje uzorima i utjecajima iz prošlosti i lako bi prošla kao nova stvar Black Sabbatha, kad ne bi bila toliko prožeta grlenim vriskovima.

Iako je ovo album koji će se zbog svoje pristupačnosti možda više dopasti fakultativnim slušačima metala nego true metal fanovima, "Nattersferd" je jedan od albuma godine i bit će zasigurno na mnogim popisima kad će se svoditi liste.

ocjena albuma [1-10]: 10

bir // 03/09/2016