Prije nešto manje od godinu dana Peđa je prvi pisao o ovome bendu povodom izlaska njihovog petog albuma "The Rightful Pivot", a kako je bend preuzela etiketa Atypeek Music i promoter Domino Media, ujesen 2015. reizdana su njihova dva prethodna izdanja koja su mi dostavljena na razmatranje.

Da malo pojasnim stvar oko ovog benda iz San Francisca koji nimalo nije jednostavne prirode kako se to u prvi mah čini. Ime im je višesmisleno koje u nekoliko različitih konteksta može značiti 'pomagač', osoba koja priskoči u nevolji, ali i 'krivac', onaj koji 'drži lojtru' iliti ljestve-merdevine (u svakom slučaju učesnik u nekoj sumnjivoj raboti). Dosje članova je vrlo šarolik, a stil izraza su bubnjevi, dvije gitare (bez bas gitare) i isključivo korištenje, za rock netipične recitacije pjesnika i književnika Pete Simonellija. Recimo post-rock. Tu negdje, ali neke osobite muzikalije ovdje nema.

Počeli su 2004. kao nastavak instrumentalnog trojca Touched By A Janitor koji je iza sebe već imao jedan album iz 2000. Joe Goldring je prije toga imao svoju najznačajniju rolu u onoj blijedoj folk fazi Swans (1995-1997), a bubnjar Yuma Joe Byrnes se također koprcao u sličnim vodama svirajući u goth/indie/alter-country bendu Tarnation od 1992. do 1997. (jel' ste čuli za njih?). Drugi gitarist Kevin Thomson surađuje još u 3 benda: Timico, Nice Strong Arm i Morning Champ, dok spoken-word narator Simonelli jedini nije imao nikakav glazbeni angažman. U vrijeme pokretanja benda bavio se poslom dostavljača. Nije ni toliko bitno, ali evo, tek da se navede. Kako je svirački trojac već imao neke pripremljene instrumentalne materijale koje nisu iskoristili u Touched By A Janitor, odmah nakon osnutka su realizirali debi album "End Note" (2004, Neurot Recordings), potom drugi "Output Negative Space" (2006), te dva EP-ija "Split with Redpanda" i "The achievement" (oba 2007), a prve reakcije baš i nisu bile ohrabrujuće. Simonellijevu liriku je kritika oštro sasjekla kao zlonamjerno šepurenje puno suzdržanih oscilacija što balansiraju od najjeftinijeg šunda do gadarija kojima unakažuje relativno jednostavan stilski spektar ne osobite instrumentalizacije, te mu se zamjeralo na labavo postavljenoj trivijalnosti, infantilnosti i posezanjima u ostavštinu beatničkog svjetonazora s velikom dozom pripovjedačkog prapočela poput bajki, legenda i epskih mitova.

Dakle, bend mu je samo pratnja za stihove i priče insinuirajući grčku modernu tragikomediju kojoj je težio Jim Morrisson. Shodno tome, Simonelli ne pjeva mada ima vrlo upečatljiv mračan vokal koji na ovome albumu podsjeća na Iggy Popa i Peter Murphyija slobodno pričajući u svome kontekstu poeziju u slobodnom formatu o nekim senzibilnim ljubavima koje se pretvaraju u čitavu dramu posežući čak i u 'junačka djela' ("The achievement") ili 2008. godine krucijalno značajnog balkanskog pitanja o Kosovu. Ne znam koliko je Simonelli uspio s američkog aspekta shvatiti, kako kaže 'dvije strane', ali da nije razabrao da je Kosovo koljevka Srbije, preglupo je uopće upuštati se više u bilo kakve analize.

Kod njega je taj pripovjedalački motiv vrlo važan i bitan bez obzira poznavao teren po kome se kreće ili ne. Služi mu upravo poput William Burroghsova čuvenog romana "Goli ručak" (The Naked Lunch) u kome se glavni junak sticajem problematičnih situacija otisne u neku 'egzotičnu' zemlju u Africi, a Simonelliju je očito Kosovo bilo najprimjereniji uzorak za sklepanje poezije u datom trenutku kao i svakome da sredinom druge dekade 21. stoljeća na knjiški dekoriran način progovori o recimo Siriji, izbjegličkoj krizi ili se kao zapadnjak prikloni ISIS-u. postavivši se u zaštitničkoj mjeri između dvije globalno sukobljene strane kao hladni promatrač i komentator s dovoljno jakim argumentima. On je ovdje samo iskoristio jedan trenutak tada aktualne političke prilike u koju se uopće nije razumio, mnogo toga je globalno doživio samo da uveliča svoju beatničku egzotiku mračnog poeta-šarmera koji se trivijalno, poput gomile aktivista trude spasiti sredozemnu medvjedicu, ličkog medvjeda i bjeloglavog supa.

Osnovni kontekst "Tundre" kao Amerikancu neke mistično magične sibirske pustopoljine, hladne, sumorne i emotivno odbojne stoji na mjestu jer mu stihovi govore o frustriranim aspektima života kojeg metaforizira u želji da se odbaci od beletrističke klasične senzacije, poneki stihoklepački potezi su mu uistinu na mjestu, osobito u završnoj "Four women" gdje se postmodernistički služi pretvaranjem u miks svega i svačega ('moja koža je crna, moja koža je žuta') globalistički pokušavajući poetski prikazati svoju neutralnost neučinkovitosti poezije koja je bezazlena, isto kao i Crvena Jabuka ili Plavi Orkestar u našim okvirima, a opet, bavi se s krucijalno vitalnim problemima današnjice pokušavajući dosegnuti standarde Johnny Casha, Ian Curtisa, Nick Cavea i Tom Waitsa. Ništ posebno, a još manje pametno od čega bi cijela civilizacija imala neke koristi.

Teško da se itko može zabaviti uz ovo mada prikazana glazba sama po sebi i nije medij za zabavu. Simoniellovi stihovi su bezopasni i antirevolucionarni. Čovjek u nekoj vukojebini od USA ne zna da postoji Damir Avdić - Graha koji ga može otpuhnut sa samo jednim stihom. Mršavo i jako bijedno. Nafurano i vrlo bezazleno ko' Depeche Mode kad se uhvate nekog 'goruće važnog' senzibiliteta 'ljudske boli'. Prozirno i potpuno bezopasno.

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 03/03/2016