Ne tako davno su se svako malo pojavljivali bendovi koji su nazivani 'spasiteljima rocka'. I svi vrlo dobro znamo kako su ti gordo prozvani bendovi spasili rock da postane sve plići, neinventivniji, ljigaviji, gnjecaviji, a bome i drečaviji.

A ako se traži kontra bend koji nikako neće spasiti rock s takvim pristupom već mu pomoći da upravo takvom rocku zabije čavao u ljes, onda su to ovo troje Francuza koji niti malo ne mare za nekakve strategije već ih razbijaju. Pa nema druge nego ih smatrati 'razbijačima rocka'.

Evo, oni su od osnutka 2011. u vrlo kratkom vremenu snimili prvi album "We Are The Boobs!" na razmeđi no-wavea, bluesa, punka i popa (a ne pop-punka), a kako svo troje imaju ogromne karijere u najmanje petnaestak bendova i projekata od kojih je meni samo znan Comité 8.1, svoj sljedeći rad, mini LP "Sea/Son" (2012) sa 4 artikulirana stavka od 32 minute u maniru komorne glazbe zbog pretrpanosti obavezama su odlučili da ne sviraju uživo. Tko ga je čuo-čuo ga je i nije im važno što su ga time na dulje vrijeme sakrili od neželjenih ušiju. Svoj daljnji rad su nastavili s trećim izdanjem "TheDeadMachineThatGoesPing" (2014) u rock maniru s 10 kratkih i izvježbanih pjesama, a novi šamar, pa i glavobolje su zadali upravo ovime četvrtim radom "Book Of Mutations" kombinirajući u globalu noise-rock i post-rock. Ha, to naoko izgleda vrlo jednostavno i standardno. Tipično konvencionalno nekim postulatima indie-rocka. Zar baš? Pa krenimo redom... Prva tegoba pristupu ovome materijalu ako nemate originalan cd jest digitalni mp3 ili kakav god već zapis s jednom istoimenom skladbom "Book of mutations" u trajanju od 47 minuta. Ja sam ga još lani kao takvog dobio, preslušao nekoliko puta, ali nisam se isprva mogao koncentrirano pribrati na ovakvu dugačku kobasicu od pjesme kao da su neki stari kraut-rockeri spojili barem dvije-tri kompozicije u jednu. Po svim pravilima, ovo bi mnoge potencijalne slušatelje moglo znatno udaljiti od ovog neobičnog benda u kome su samo dvije gitare (Boris Cassone je i vokalist, te Sylvain Ferlay) i bubnjevi (Mélissa Acchiardi) jer je riječ o čistom organskom procesu stvaranja i sviranja koje, pak nije, kako bi se moglo pomisliti neko besomučno improviziranje sa ciljem što bude-bude i nema veze kako ispadne, bilo kakav ishod biti će ok. Snimaj, mi sviramo. Ma, jok, ništa od toga.

Kamen mi je pao sa srca kad sam dobio i opipljiv cd koji sadrži isti taj materijal, ali razrezan na 9 djelova koje isprva nisam razabirao u sklopu digitalnog zapisa jedne skladbe. Sve je tada bilo mnogo jednostavnije i daleko preglednije: elem, 9 pjesama, sve s istim naslovima, niti jedna se ne može izdvojiti upravo zbog toga što nemaju nikakvo drugačije ime, a opet nisu to nikakvi klonirani devetorki-blizanci. Ima ovdje oho-ho materijala za nazvati se različitim imenima, no bend to jednostavno nije želio. Tko će htjeti slušati album, morati će ga slušati od početka do kraja i zasigurno uočiti lukavi eskapizam s vidljivim natruhama ritmičke energije Fugazi, post-rock elemenata Tortoise, noisea Slint i de-kompozicijskih fraktura Sonic Youth. To kod Gospodina Geishe i njegovih Cica (a i ime je vrlo dosjetljiva, hm, parodija na tranvestita, shemale i LGBT) sve fino klizi bez nekih dodatnih lubrikanata, pardon stimulanata i eksperimenata.

Ovdje je svaki, uvjetno rečeno 'stavak' dio za sebe. Počinje nabrijano Fugazijevsko-noiserski s pjenasto bijesnim vokalom Cassonea, pa naglo ode u skoro 14 minuta dugačak minimalistički post-rock, a da pri tome nije riječ o nikakvim instrumentalima već o koegzistentnim vokalnim kompozicijama koje sadrže i pjevanja i spoken-word dionice. Zatim slijedi 8 i pol minuta dugački de-kompozicijski disonantni noise, pa iznenađujući niz od 5 vrlo kratkih i pitkih komada u kojima se pronađe i potencijalnih hit atributa poput 'stavka 4' i 'stavka 7' što su ustvari jedne te iste inverzije, da bi posljednji 'stavak 9' od 7 i pol minuta bio raskošna ljepotica svega onoga što se u prethodnih 40-ak minuta dešavalo s 'mutacijama'. Tu je, dakako i vrlo zanimljiva lirika što isprepliće emotivnost, intimu, atmosferu, pejzaže, a i ekološki osvješten angažman (tiskani su na omotnici u kurzivu s krasopisom), tako da se nikako ne može govoriti o nekom improviziranom sessionu, jammingu ili eksperimentarijama radi samog eksperimentiranja.

Štivo je itekako zanimljivo za istraživače nekonvencionalnog pristupa popularnih indie žanrova rocka. Namjerno ne spominjem tu otrcanu frazu (zna se koju) da se ne pomisli kako su HG&TB's neki novi nafurani hipsteri s bradama drvosječa. Doduše, muški dio je neobrijan, onako nehajno zarašten u brade od šest-sedam dana valjda jer se nisu stigli dotjerati uslijed svih tih silnih bendova u kojima sviraju, no to i nije toliko važno. Imaju svoj stil s dorađenim konceptom van ikakvih standarda i sad na koncu, kad se sagleda barem slučaj ovog albuma, nevjerojatno je da se ovakav materijal uspio kompresirati takoreći u jednu skladbu bez ikakve pauze, a za to je svakako najzaslužniji njihov snimatelj, producent i mikser Rodolphe Moreira.

Naslovi: 1.-9.Book of mutations

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/02/2016