Mlada američka kompozitorica Jenny Olivia Johnson živi na relaciji od Cambridgea (Massachusetts) do New Yorka, trenutno predaje na Wellesley Collegeu i povremeno se bavi zvučnim instalacijama zapevši za uho i pero novinarima Boston Globea, Boston Musical Intelligencera, L.A.Times i Time Out New York koji su na njezinim performansima i nastupima prepoznali posebnost, veličanstvenost i hipnotičku moć. Priprema specijalnu zvučnu instalaciju "Glass Heart" za izložbu što profilira Sylviu Plath, te se općeniti interesni rakurs J.O.Johnson bazira na razmatranjima različitih emotivnih iskustava od traume do ekstremnih posljedica uzrokovanih nepredvidljivim životnim tegobama u psihičkom razvoju relativno normalnih ljudi.

"Don't Look Back" joj je debi album konceptualno sažimajući i istraživajući vitalne probleme ranog djetinjstva i adolescentne traume, onih faktora koji se podsvjesno usade u psihički razvoj i kompletiranje čitave osobnosti i karaktera. Takva traumatična sjećanja često imaju šokantne učinke u percipiranju okoline bez obzira na sam IQ, možda i blagu narav i dobroćudan odnos u socijalizaciji i suživotu. Autorica se pozabavila nekim dobro znanim primjerima iz ne tako daleke prošlosti kada se primjerice na Andama 1972. desila velika avionska nesreća, potom incident u Južnoj Kaliforniji 1996. ili kad je 13-togodišnji Humbert Humbert čitajući Nabokovu "Lolitu" pogrešno shvatio sadržaj i doživio osobne traume. A tu je još i libreto o misterioznom samoubojstvu jednog brucoša i emotivno posrtanje jednog tinejdžera nadahnutog MTV video spotom Metallice tokom 80-ih.

Ovaj muzički pripravak neo-klasicizma sastavljen je od minijaturnog orkestrića s gudačima i duhačima, ponešto njezinih elektronskih instalacija i rolama za ženske vokale koji pjevaju priču visokim opernim mezzosopranom ili koji puta narativno poput najdulje teme "Starling" od 17 minuta gdje se pojavljuju muški govornici na temu 13-togodišnjeg Humbert Humberta uz psihodeličnu gudačku trip podlogu. Njezina glazba se spontano razvija od tihih tonova preko nježnih ambijentalnih drone struja gudačkih žica prva dva komada "Dollar beers (Redondo Beach '96)" i "Pilot", a nevjerojatno žestok heavy naboj doživljava u "Cutter" inspiriranom thrash metalom Metallice. Posljednji komad "The after time" je trodjelno fragmentalan u stilu opere u neprekidnom progresu koji se kreće od zabave s baladičnim piano ugođajem ("Dancing"), preko turobnijih disonanti elektronike, gudača i duhača ("Drinking") do mračno razlivenog ambijenta ("Falling") kojim se opisuje samoubojstvo mladog studenta koji je očito doživio niz psihičkih posrtanja.

Te razlivene, gotovo disonantne strukture sa slojevitim metodički razrađenim partiturama daju iznimnu dinamiku svakoj kompoziciji ne srljajući u eksperimente. Gotovo se u nekim trenucima stiče periodička drone narav, glazba sama po sebi stalno nekud putuje i u niti jednom trenutku se ne zaustavlja tapkajući na mjestu. Svakako da je izuzev implicitnih thrash konotacija Metallice cijelo djelo mirnog ritma, ono ipak na račun libreta sadrži vjetropirsko neočekivani paranoični sadržaj dostojanstveno satkan upravo nježnim ženskim vokalima i dramatičnim preokretima. Vrlo je uzbudljivo poput abnormalno skulirane Meredith Monk kakva se uistinu rijetko susretala u svojoj burnoj 50-to godišnjoj karijeri, a retro omot s fotografijom obične audio-kasete jasno navodi da će svatko ovdje pronaći dobar dio ostavštine lijenog i tromog minimalizma kada drone i različiti postžanrovski obrasci postmoderne još nisu bili niti u povojima. A niti kaseta nije uzaludna. Uistinu je objavljeno i limitirano izdanje na njima.

Naslovi: 1.Dollar beers (Redondo Beach '96), 2.Pilot, 3.Cutter, 4.Starling, 5.The after time (dancing), 6.The after time (drinking), 7.The after time (falling)

Web: www.newmusicusa.org/profile/jenny-oliviajohnson/?newtab=true i www.jennyoliviajohnson.com

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/11/2015