Za uvod u jedno relativno novo ime na našoj sceni iskoristio sam promo mail koji su nam dečki poslali. Evo što pišu o sebi: "Electro-rock duo iz Zagreba (Damjan Vujaklija i Nikola Babić) svira glazbu koja se može opisati kao spoj aranžmana i šarenila novijih alternativnih rock sastava (The Mars Volta, Queens Of The Stone Age, Deftones, Foals), u kombinaciji s teksturama i često agresivnim synth leadovima recentnijih elektronskih izvođača (Justice, Crystal Castles, U.N.K.L.E.). Većina pjesama na oba EP-a su instrumentalne, osim tri pjesme na kojima gostuju Diyala, Sara Renar i Hrvoje Malić (Baden-Baden). Pjesme su miksane i masterirane pod poducentskom palicom Ivana Božanića." Oba EP-a izašla su isti dan, nudeći dvije filozofije, koje imaju svoje sličnosti, a unutar tih sličnosti su različitosti koje se čuju već na prvo slušanje. Za početak, najbitnije je reći da su Plastick Knives primarno elektronska glazba. Iako kroz njihove svirke ima električnih distorziranih gitara one su u službi elektronike. Njihova elektronika ima jako puno yin yang igrarija, na trenutke to je prava plesna glazba, a često znaju skrenuti u ambijentalu i psihodeliju. Svi ti motivi ukomponirani su s velikom dozom sigurnosti kojom ostavljaju dojam da duo cijelo vrijeme zna što radi. Ono što je čujno većim dijelom albuma je tanka linija između komercijalne glazbe i alternativnog pristupa. I gitara i bubanj imaju svojih laganih dijelova prebiranja po žicama i pitkih zvukova činele, koji bježe u distorziju i brzi ritam. Najviše progresivnog zvuka, što je i logično, grupa ostvaruje kroz dulje instrumentale ("Big Bag Of Tricks", "Dying Kings" i "Tongue in Cheak") u kojima genijalnost slaganja kompleksnih dionica raznolikih dinamičkih izleta dominira.

Iako su oba albuma u najvećem obimu instrumentalna, pjesme u kojima vokalno gostuju Hrvoje Malić, Diyala i Sara Renar vjerojatno će biti one za koje će se slušatelj na prvu kačiti. I dok se Hrvoje i Diyala engleskim jezikom uklapaju u koncept albuma (da, ovo je još jedan od proizvoda koji ne pripada regiji), tek Sarino pjevanje na hrvatskom ošine vas da shvatite da su ovo naši dečki. Ako ste prvo preslušali Tongue in Cheak, koji nema nimalo hrvatskog jezika, a tek zatim Both side of the Atlantic, još manje će vam biti jasno kako je ovakav album mogao nastati u Hrvatskoj.



Razlika između dva EP-a je većim dijelom evidentna već na prvo slušanje. Dok je jedan mračniji i ambijentalniji, te lagano naginje psihodeliji, drugi je masniji, brži i plesniji s laganim naslanjanjem ka elektropunku. Koji će više sjesti, prepuštam svakom od slušatelja, meni su oba zanimljiva i sitnim razlikama se sjajno nadopunjuju.

Progresivna elektronika kojom barataju Plastic Knives nije nešto što se često čuje kod nas. Razlog više da im se pruži podrška, jer njihova glazba će pošteno ošinuti sve kojima su bliska i velika imena; Air ili Daft Punk, a takvih je vjerujem podosta. Onima koji su malo dublje u podvrstama elektronike i već su sebe pronašli kroz izvođače poput: Danger, Justice, Sebastian ili Grimes, Plastični noževi će sjesti kao kec na desetku.

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 02/10/2015