Ako ste voljeli Siouxsie u osamdestima, ako ste odljepili na Sheela-Na-Gig od PJ Harvey, onda se pripremite, jer za Vas je tu Kizzy Kirk. Iako smo sve to već toliko puta prežvakali, Kizzy je toliko svježa, da Vam neće smetati asocijacije koje dolaze iz pjesme u pjesmu, već ćete u svakoj od tih istih pjesama, naći nešto novo što će Vas natjerati da zavolite Kizzy kao Kizzy, a ne kao novu Siouxsie, PJ ili pak Patti Smith, koja će Vam se također pojaviti u igri asocijacija.

Inače, Kizzy je bend okupila u kalifornijskom Long Beachu, tamo negdje 2011. godine, počevši s gitaristom Johnny Limom, da bi im se kasnije pridružili Brenda Carsey na klavijaturama i bekvokalima, Mike Meza na bubnjevima i Kevin Gonzales na basu. Ni sami ne bježe od uzora, ali isto tako ubacivanjem klavijatura i sintova u pjesme, odmiču se barem muzički od spomenutih pjevačica.

Mene su osvojili već s prvim taktovima uvodne Lapdog Appartition, a predao sam se u potpunosti na The Way We Are, koja se ujedno mogla i čuti na njihovom bandcampu i prije objavljivanja albuma.



Osim spomenute, hajlajti albuma su Lament, sa upečatljivim sintisajzerskim dionicama i krešendom na kraju pjesme, The Dinosaur, koja je mlađa sestra od Rock Lobster iz opusa The B-52's, ili What are You Doing? u kojoj Kizzy viče cjelokupnu poantu "What is the Point Anyway?".

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 29/06/2015