U okviru svoje europske turneje ovog će tjedna zagrebački Attack i riječki Palach posjetiti engleski ska bend The Talks. Ta je turneja organizirana povodom skorašnjeg izlaska njihovog novog albuma Commoner, Peers, Drunks and Thieves kojim ćemo se nešto detaljnije pozabaviti u odlomcima koji slijede.

Talkse sam imao priliku vidjeti uživo prije 16 mjeseci i nisu mi ničim dali do znanja da od njih treba očekivati previše u budućnosti. Bili su, očito, tada u svojevrsnom tranzicijskom razdoblju, izgubljeni negdje između popa i ska sa zvukom (a i imidžom - nešto između modsa i hipstera) prelabavim i nedefiniranim da bi zadovoljili fanove iti jednog od ta dva žanra. U vremenu kada ska kao žanr dobrim dijelom robuje naricanju za nekim boljim vremenima, kontemplirao sam tada, ovaj i slični mu bendovi će jamačno ostati osuđeni na vječito sviranje pred par desetaka ljudi u popodnevnim satima nekog festivala i brz zaborav. Još ni trubu nemaju, pff...

Iz današnje perspektive, ne sjećam se kad mi je bilo draže biti u krivu. Talksi, naime, imaju uradak koji ozbiljno konkurira za ska album godine. Svi preduvjeti za uspjeh su tu - moderan i catchy zvuk, indie/britpop primjese kojima šire ciljanu publiku do potencijalno ogromnih razmjera, te činjenica da su iz Engleske, kolijevke europske ska glazbe, koja dugo vremena nije podarila neki mladi, uzbudljivi ska bend (ne ubrajam tu pritom Skintse, King Blues i ostale kojima ska ipak nije do te mjere u prvom planu).
Kada bih morao opisati ovaj album jednom rječju odlučio bih se za - užitak. Niti u jednom trenutku ne poželite prebaciti pjesmu i na kraju ne možete vjerovati da ih je već odsviralo 11. Talksi su gore navedeni problem traganja za vlastitim zvukom ovdje riješili na način da su ispremiješali stilove i utjecaje do mjere neprepoznatljivosti, darujući nam tako jedinstvenu, retro-modernu mješavinu na uživanje. Na mahove zvuče kao da je 1980. a oni peglaju usred 2 tone dance craze, trenutak nakon toga nam daju svoje viđenje post-britpopa, a onda iznenade s jungle i hip hop elementima. A i dalje su kuži da su to oni, ne pogube se, ako me razumijete. Hvale vrijedno.

No, da se ne lažemo, ovo je ipak prije svega jedan ska album što nam zorno dokazuju prve dvije stvari (za koje su snimljeni i spotovi) Don't look Behind You i Radio. Plesne su i uzbudljive te kao takve sasvim logično odabrane za singlove. Bubnjar je ovdje neobično razigran i maštovit, vokal iznimno razumljiv i uhu ugodan a klavijaturist možda nema tisuću i jedan prst ali pronalazi sasvim zgodna jednostavna riješenja. Ne zaziru ni od višeglasja a na Radio ključnu ulogu igraju i puhači koji nisu dio bendove postave uživo, pa ostaje za vidjeti kako će to riješiti. Ono što nikako ne bi smjelo ostati u pozadini su i odlični tekstovi koji nam iza veselih instrumentalnih zavjesa pričaju u potraćenoj mladosti u prvom i ispiranju mozgova u drugom slučaju.



Bend zatim prebacuje u brzinu ispod s lijepom emotivnom reggae baladom Tear Us Apart ponovno definiranom specifičnim zvukom klavijatura, a Fire koja slijedi je moderna pop/rock stvar koju je lako zamisliti kao ljetni hit u house remiksu. Na albumu gostuje i bivši vokal (bivšeg) benda King Blues Johnny Itch Fox u pjesmi Ceasefire koja unatoč svojoj posebnosti (mladići repaju na jungle beat) ipak pristaje ostatku izdanja kao magarcu perika.

Light up je prava ljetna opuštena "udri brigu na veselje" ska laganica, a na All in a Day su dečki pomiješali 2tone Madnessa s tinejdžerskim prizvukom Less then Jake. Jedan od vrhunaca albuma je i najbrža Hacks koju bi trebalo početi puštati u lunaparcima umjesto Colonije, dok nam na Tune In koja slijedi momci ponovno pokazuju da im društveno osviještene teme nisu strane. U ovim dijelovima albuma najčešće nailazimo na fillere, stvari koje su uvrštene čisto da bi se popunila kvota, međutim na ovom izdanju o tome nema govora; sve su pjesme dovoljno jake da bi same mogle "glumiti" singlove a to je u najmanju ruku respektabilno.

Kao i na velikom dijelu iole bitnijih ska izdanja u posljednjih par godina, i ovdje gostuje njemački ska kralj Dr. Ring Ding, iako se ovom prilikom suzdržao od vokalnih usluga te je samo nakratko zasvirao trombon u predzadnjoj pjesmi Sam. Album zatvara lagana Alright with me u kojoj Talksi pričaju o rezignaciji tekovinama modernog života sa (ne)skrivenom dozom ironije.

Sasvim je očito da nam Talksi dolaze u naponu snage (u Attacku su još, ktome, besplatno!) i nemojte da vam, jednom kad ih ovaj album vine u neslućene visine, bude žao što ste ih propustili.

ocjena albuma [1-10]: 8

ujak stanley // 22/10/2014