Porijeklom iz Izraela s Galilejske gore, seksipilna i lijepa Maya Beiser je odrasla u spoju židovske, muslimanske i kršćanske kulture i religije pohađajući glazbeni studij specijaliziravši se za violončelo. U svim tim vjerskim ritualima, potpuno oprečnim tradicijskim običajima i vječito sukobljenim svjetonazorima isklesala je specifičan kompozitorski pristup objavivši do sad već 10 albuma.
Za njen stil uvriježilo se mišljenje da nije baš za svakoga, osobito ne za površnu, uglađenu ili uspavanu publiku budući da svakom nastupu pristupa s velikim izazovom tražeći od pratećih glazbenika strogost i ozbiljnost diktirajući skoro 'željeznom rukavicom' po vlastitim načelima gdje ne smije biti niti najmanjih oscilacija. Također niti ne putuje mnogo naokolo po svijetu, ali umije održavati koncerte po New Yorku, Sydneyu i Japanu gdje je pokupila velike simpatije.

Na ovome albumu se upustila u vrlo zanimljivo poglavlje obrada rock i nekih popularnijih evergreena ponudivši svoje viđenje miljunskoj publici znane klasike rocka i bluesa koristeći višekanalne zapise svirke violončela stvarajući unplugged verzije na gudački način. Otprilike u pola kompozicija ima samo pratnju bubnjara i basiste - Glenn Kotchea (Wilco) i Jherek Bischoffa u aranžmanima Evan Ziporyna, no i tamo gdje njih nema, njezino violončelo stvara dojam, ako ne gotovo čitavog orkestra, ono barem gudačkog kvarteta ili kvinteta.



"Black dog" Led Zeppelin otvara album spoken-word dionicama nezavisnim o samom originalu s bombastičnim hard-rockom uz pratnju bubnjeva i električnih basova (imitacija Plantovog vokala u violončelu je fantastična!), a kad se pomisli da će ovako zvučati i ostatak materijala jerbo naslovi sami po sebi obećavaju, dobije se još samo Hendrixova laganica "Little wing" s mnogo staccata, Nirvanin "Lithium" u posve drugačijoj, ali odličnoj varijanti, ponajbolja u ovom slučaju "Back in black" AC/DC s mnogo energije i na kraju još jedan Zeppelin - "Kashmir". Sve ovo uvelike miriši na Apocalypticu, no spram čuvenih Finaca je preblago i premirno, te previše školski ušminkano s one strane kako rock standarde ponuditi otmjenoj publici koja čak niti ne zna za ovakve povijesno važne vedete. Nema prljavštine i onog istinskog naboja koji krasi te pjesme, a tu se definitivno gubi njihova osnovna karizma.

Ostali komadi su laganiji solo radovi za violončelo bez mnogo pripomoći pratećeg dvojca: "Moanin' at midnight" i "Louisiana blues" (Muddy Waters i Howlin' Wolf) su najslabiji, pa i prilično nezanimljivi komadi koji samo asociraju na originale zahvaljujući vokalnim insinuacijama, tj. podražavanjem pjevanog izvornika, "Summertime" se opet naslanja na varijantu Janis Joplin pokušajem imitiranja vokala slavne pokojnice, a po naslovu se najviše očekivalo od King Crimsonove "Epitaph" s obzirom da je najdulja - iznosi čak punih 9 minuta i tek ima poneku zanimljivu sintagmu. Tu je naposljetku i Pink Floyd "I wish you were here", ali niti ona ne donosi pravu draž one mirnoće i psihodelične atmosfere za koju je sam Syd Barrett rekao da zvuči 'starinski'.

Cijeli album premda ima jako veliku draž i konciznost u izvedbi, nema ama baš nikakav priliv rock buntovništva. Popeglan je produkcijski do daske i može tek poslužiti klincima koji otkidaju u TV seriji "Glee" kako treba raditi rock interpretacije vješto se služeći violončelom na desetak načina. Maya Beiser jest u tome izuzetan umjetnik, ali je od originala napravila prilično beskrvne, mlohave i mlitave obrade koje tek mogu proći kod elite poput naših političara što još uvijek ne znaju da je Kurt Cobain mrtav već više od 20 godina, ali vrlo teško kod uobičajene rock populacije.

Zato ne stoji uzalud da ona nije artist baš za svakoga. Što se mene tiče, to nije to.

Naslovi: 1.Black dog, 2.Moanin' at midnight, 3.Little wing, 4.Summertime, 5.Epitaph, 6.Wish you were here, 7.Louisiana blues, 8.Lithium, 9.Back in black, 10.Kashmir

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/10/2014