Ovaj londonski bend novo je ime na plesnoj pop-rock sceni koju predvode LCD Soundsystem, Audio Bullys i Kasabian, dok dobar dio svog izričaja crpe iz elektro scene osamdesetih (DEVO /kojima duguju i naslov albuma/, DEPECHE MODE, NEW ORDER) i plesne scene devedesetih (HAPPY MONDAYS, PRIMAL SREAM).

Znam! Reći ćete da takvih bendova ima na milijone. I to je istina. No, pitanje je tko je relevantan reći koji od tih bendova vrijede i kvalitetni su, a koji su loši. Mix stilova o kojem se ovdje radi sve je više prisutan na sceni, no još se nitko nije usudio dati neki globalni naziv. Jer iako slični, svaki od tih bendova je po nečemu poseban i različit od drugih, upravo zbog širokog spektra utjecaja i stilova.

Love Like Semtex koja otvara album, svojim pumpajućim basom i art ritmom sa manjom upotrebom elektronike, trebala bi nas uvesti u svijet INFADELSa i dočarati nam njihov zvuk, no samo bi nas mogla dovesti na pogrešan trag sudeći prema ostatku materijala. Već iza nje, aktualni singl Can't Get Enough, koji je ujedno i najslabija karika ovog albuma na tragu je ranijih radova grupe FISCHERSPOONER. Topboy asocira na BLUR ili recentnije THE STREETS, no s vokalom koji ne iritira. Mirnija Girl that Speaks No Words klasične je strukture elektro pjesme iz 80ih i uvodi nas u plesni punky singl Jagger '67, a nakon nje slijedi 1'20', pjesma je koju je potrebno čuti i potpuno ju je nemoguće opisati.

I tako bi se moglo do kraja albuma, no vrijedno je spomenuti Murder that Sound i Stories from the Bar koje su me podsjetile na PREFAB SPROUT, odnosno kako bi oni zvučali u 21. stoljeću.

Produkcija Jagz Koonera (Primal Scream, Kasabian) i pomoć Hugo Nicholsona (Bjork, My Bloody Valentine) svakako govori u prilog kvaliteti benda, dok se Love Like Semtex, Jagger '67 ili Sunday mogu nositi s bilo kojim hitom najjačih bendova tog faha.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 02/06/2006