Thomas Azier je kompletan autor materijala, relativno solidan instrumentalist koji barata synthom i programima, te vrlo upečatljiv pjevač visokog i strasnog vokala dosežući u nekim registrima i iznenađujući falset s kakvim se vrlo malo vokalista može pohvaliti. Levitira negdje na granicama Morten Haketa (A-Ha), Roger Hodgsona (ex-Supertramp) i Chris Martina (Coldplay), a bome u nekim dionicama i na Anthony Johnsona koji su mu vrlo dobar mamac za pop publiku. Interesantno je da kao rođeni Nizozemac u Berlin dolazi s nepunih 19 godina tražeći svoje pravo mjesto gdje će realizirati 'životne snove'. Prvo je uspio dobiti neke angažmane u klubovima gdje su bili aktualni minimal techno partyiji - dobivao je samo po 20 minuta predstavljajući svoje kompozicije, a onda je ujesen 2012. u jednoj staroj tvornici u Istočnom Berlinu napravio vlastiti studio, te uz pomoć ko-producenta Robin Hunta prionuo raditi iskonski, onako kako i treba budući da mu je Berlin sa svojom postmodernističkom scenom udahnuo velike inspiracije. Napravio je dva EP-ija pod nazivom "Hylas 1 & 2" čisto da ispipa teren, a kako je tada napravio više od stotinu kompozicija pokušavavši raditi s nekolicinom producenata, niti jedan od njih nije upio točno ono što je on želio. Hunt se pokazao najispravnijim. Osnovao je i vlastitu etiketu Hylas, uspio iskopati zaista impozantne distributere poput francuskog ogranka Island Records, zatim BMG, Universal i Mercury, te je kao 25-togodišnjak krenuo u osvajanje svijeta. Ime Hylas za svoje prve radove je uzeo iz grčke mitologije: to je dječak koji je Heraklu postao prijatelj i ljubavnik. Heraklo je od njega pokušavao napraviti ratnika i Agronauta, ali su ga zarobile nimfe. Tražio ga je, ali ga nikad nije našao, pretpostavlja se da je s nimfama otišao u podvodne špilje i nikad se nije vratio... Tko zna kakva će biti karijera Aziera?



Osnovna Azierova ideja je bila da za početak napravi trlogiju EP izdanja, međutim pokazalo se da ima dovoljno materijala za kompletan album, pa je ovaj debi "Hylas" kombinacija već objavljenih i skroz novih pjesama stvorenih u Berlinu. Kao uvijek po običaju, prvi dio albuma je najbolji i najupečatljiviji: uvodna naslovna "Hylas" s eteričnim početkom nalik na protok vode i s najplesnijim synth-popom koji se može uopće pronaći na albumu uokviren je kroz blage progressive aranžmane i insinuacije na one trenutke kad je mlađahni Hylas postao miljenik nifma. Jest, to je pretjerana metafora za nekoga tko ima afinitete postati buduća pop zvijezda s obzirom da dečec ne izgleda nimalo loše. Malčice pederasto poput Eminema i zaboravljenih pop zvijezda Bros s konca 80-ih, ali najviše podsjeća na Kirk Brandona, nekoć vrlo popularnog, politički veoma angažiranog, pa i pretjerano arogantnog plavokosog ljepotana iz Theatre Of Hate i Spirit Of Destiny koji je jednom izjavio (objavljeno u Džuboksu) da mu je najgore iskustvo bila svirka s new-romantics zvijezdama Classix Nouveaux koji su tada bili bog i batina pop scene. Sve su takve mlađahne pop ikone, svašta im smeta, svaka dlaka, svako nadmetanje, a Brandon je imao najveću šansu da zamijeni The Clash i uz New Model Army i Billy Bragga postane glasnogovornikom generacije iz prvih redova fronte borbe protiv Tatcherovskog režima... "Ghostcity" za koju je snimljen video u pravom je štimungu The Human League, samo manjkaju ženski vokali, no, zato ih Azier nadomještava kombiniravši i vokoder tehniku. Pjesma definitivno obara na prvo slušanje i potpuno je raspoložena za ples. "Verwandlung" je već igra s Chris Martinovim i Anthony Johnsonovim vokalnim tehnikama i patetikama u laganoj baladi koja se pretvara u opstrukciju ljubavi koja iz finih emocija postaje svetogrđe. Hm, možda je ovaj dečko gay ko' Bowie ranih 70-ih? Ništa ne bi bilo neobično. Spot je jako eksplicitan, krvopijski i vampirski...



Nadalje, pjesma "Rukeli's last dance" u plesnom maniru s podosta prog dionica je priča o Johann 'Rukeli' Trollmannu, nekoć slavnom romskom boksaču koji je ubijen u koncentracionom logoru, a tematski glavna "Red eyes", jedna od najstarijih u ovoj kolekciji donosi pregršt finih kompromisa o gubitku i pobijedi na emocionalnim planovima s prilično apokaliptičnim pogledom na život. Mada ovdje nije dao svoje najbolje vokalne i glazbene atribute, pjesma odiše nevjerojatnom iskrenošću, ali i pretjeranom zvučnom sterilnošću; čak su i Alphaville i oni nešto bolji Depeche Mode u 80-im imali bolju produkcijsku konstrukciju. Ovdje se Azier fokusirao na vokal više nego na kompletan dojam pjesme zaboravivši je ušminkati s nekim daleko boljim ritmičkim segmentima. Pjesma sama po sebi nije himna generacije poput "Forever young" ili "Everything counts" gdje nitko ne sluša muziku, već tekst, a ovdje su tekst i njegov vokal najvažniji. Tu se zeznuo...



I na koncu, najvažnija i najljepša pop pjesma albuma dolazi kao lagana "Angelene" u kojoj je spojio osebujnu emotivnu liriku, psihodelične pasaže, teatralnost i ponešto world-music motiva u trance varijanti okupanoj u samo 4 minute. Možda je ovo neka njegova osobna priča poput onih Pink Floyd, Bowiea, Stonesa, Casha, Dylana, tko bi to znao? A vjerojatno jeste i možda će isplivati na vidjelo ukoliko postane veliki i poznati autor kao što mu i jest cilj. Puno je napravio već samo s ovih nekoliko pjesama, dok ostatak materijala vrluda sa sterilnošću i reminiscencijom 80-ih. "How to disappear" dođe kao nastavak The Human League taman na razmeđi "Dare!" i "Hysteria" s vrlo dobrim Peter Murphy-ijevskim vokalom (taman za onaj sjajan projekt Dali's Car s Mick Karnom), "Futuresound" je previše odražena na pop klasicizam New Order i Pet Shop Boys mada ima neke zaista prekrasne vokale koji u nekim trenucima dosežu one Stingove raspone, a recimo umjerena balada "Shadow of the sun" prati finoću OMD i Ultravox. U "Yearn yearn" se pretvara u sladunjave pop pjevače raspona od Supertramp i Beach Boys, pa i New Kids On The Blocks pokušavajući poput Robbie Williamsa napraviti koherentnu laganicu s alternativnim šmekom (ne sjećam se da je R.Williams ikad imao ovakvu pjesmu), dok je "Golden wave" nešto apsolutno nalik na Coldplay zahvaljujući sjajnom Azierovom vokalu. Lagana stvar, jako emotivna, naoko bezvezna za one koji znaju pravu snagu ljubavi, ali što je s onima kojima je emocionalni život posve poremećen? Pjesma zvuči jako drastično na tim frontovima, čak i pretjerano patetična, ali kad doživite brodolome, onda i ovakva naoko bezazlena pjesma može jako dobro poslužiti kao neka utjeha ('we are together'). Meni ovo više zvuči kao odličan koncertni favorit za svaku priliku s aromom velikog evergreena. Ne bi je trebalo nikako otpisati. U jednostavnosti se često nalaze najbolje stvari. Zadnja, najdulja "Sirens of the citylight" ima previše stereotipova koji se naziru kroz prethodne konfiguracije: igra se s konceptom progressiva dugotrajnim zatjeravanjima bez konkretnosti gradeći dinamiku na minimalističkim frazama, ali barem donosi jasan zaključak da 'čekamo sunce'.
U principu vrlo koherentan album s nekoliko izraženih hitova i cjelovitom emotivnom pričom, dobrim instrumentalizacijama i prilagođenim retro pasažima synth-popa s brojnim stilskim igrama u kojima se provlači podosta fragmenata izvučenih iz konteksta uglavnom europske pop glazbe u posljednjih 40-tak godina. Azier ima mnogo talenta i razvijenih atributa, tako da sve osim kvalitetnog popa u njegovom slučaju ne dolazi u obzir.

Naslovi: 1.Hylas, 2.Ghostcity, 3.Verwandlung, 4.Rukeli's last dance, 5.Red eyes, 6.Angelene, 7.How to disappear, 8.Futuresound, 9.Shadow of the sun, 10.Yearn yearn, 11.Golden wave, 12.Sirens of the citylight

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/09/2014