Prisjetimo se samo nekih sjajnih niških albuma iz posljednjih 6-7 sezona koje potpisuju Bokerini, Figurative Theatre, Third I, Tearpalm, Plasma Arc-Machinig, Kiša kerozina, Children Egoism, Endless Conflict, Aleksandar Popović, Zero Syndrome, Eyot, Gospodin Pinokio, reizdanja Dobrog Isaka i Okoreli mačka... A bilo ih je još.

Teza kako danas više nema dobrih bendova (i izvođača) je posve besmislena. Ima ih toliko da im se ne zna broja i koji je bolji od koga. A u kategoriji onih koji imaju tekstove na engleskom jeziku ima zaista sjajnih autora, ali i još više onih koji se šlepaju gotovo ne shvaćajući da su smiješni u pokušaju da budu ozbiljni s njegovim lošim poznavanjem i baratanjem. U osmom razredu osnovne škole mnogi bi pokupili negativne ocjene i trebali ići na popravni ispit s posebnim naglaskom na gramatiku koja je u principu vrlo jednostavna. Sjetimo li se nekih ex-Yu pokušaja plasiranja naših bendova na inozemno tržište s engleskim jezikom, nezaobilazna su poglavlja Parni valjak i Divlje jagode koji su svoje albume prevodili na engleski i potpuno pali na tom ispitu s užasno infantilnim prevodima i izgovorima koji su Englezima i Amerima bili stupidno smiješni isto kao nama kada čujemo primjerice neke Brazilce i Afrikance u našim nogometnim klubovima kako se muče s našim jezikom.

U rocku je općenito jasno da ne možeš tekst na materinjem jeziku, pogotovo ako je adaptiran za pjesmu, pravilno i s punim značenjem i smislom prevesti na engleski. Uvijek će nešto poći po krivu i mnogo toga će tom prilikom nestati, posebice onaj originalni autorski duh. Probajte prevesti "Skakavac joj zaš'o u rukavac", "Da sam pekar mala moja, da li bi me htjela", "Tako prođe tko ne pazi da ga parni valjak zgazi", "Hajdemo svi u planine jer tamo nema zime". Ih-oh! Kakve bi to rime bile? Ona se odmah mora pisati na engleskom, a ovi Nišljije su na prvom albumu odvalile takvu pljusku svim našim nekadašnjim, a i sadašnjim lovatorima koji su mislili s jednom okrečenom kućom postati traženi soboslikari u svijetu i susjedstvu. Na koncu, tko je od naših ex-Yu bendova na engleskom jeziku uz Overflow i sitne izlete uspio vani? Mogu se na prste prebrojiti....

Ova momci na čelu s Veliborom Stanojevićem, imaju jednu veliku prednost: razmišljaju i pišu na engleskom s kojime se odlično služe i kojeg u potpunosti razumiju, te skladaju nevjerojatne pjesme koje je pa čak i stupidno prevoditi na naš jezik. Rade himne svojeg žanra u kojeg su se upustili, vrlo dobro su ga prokljuvili i šibaju svoju originalno legitimnu stvar koju, nažalost, naš jako ograničen i zaostalo-sumnjičav mentalitet ne želi i neće shvatiti jako dugi niz godina. Pogledamo li što se dešava s modernim metal bendovima koje nitko ne šljivi i ne konta, a onda kad dođe neki razvikani svjetski bend, pojavi se barem 2-3 tisuće ljudi. Svi slušaju svjetski metal, a većina je rezervirana za domaći, jako dobar metal osobito ako poput Fathera, Cold Snap, Infernal Tenebre, Subscale, Mephisto's Requiem i sličnih imaju tekstove na engleskom jeziku.
Styptic su originalan bend (osnovani još 2003.) u svojem pristupu koji je daleko odmakao od onih početnih zafrkancija nu-metal/funka (bili su prisutni na kompilaciji "Niš", Slušaj najglasnije, 2008. ako tko to pamti), te zaslužuju da ih širi auditorij zapazi barem kao predgrupu velikim svjetskim imenima, a u nekim slučajevima komotno bi mogli dobiti i ulogu headlinera s obzirom da mnogi stranci znaju katkad katastrofalno kvalitetno zabrljati svirajući za nas, njima nekakve neuke čobane s Balkana.

U prvom redu ističe se odličan, skoro pa nevjerojatan pjevač Miodrag Branković (koji je otpjevao album, ali je bend u međuvremenu promenio pjevača (album je sniman u periodu od 2010. do 2013. a Ilija Medar je došao u bend na jesen 2013.) gotovo u falsetu asocirajući u vriskavim dionicama na Slađanu Milošević i njen grčeviti nazalni mezzosopran, pjesme su im redom izuzetne i na ovome debiju nema ama baš niti jedne ispodprosječne ili suvišne. Sve su koncizno ispolirane i produkcijski i svirački da potpuno ispadaju iz konteksta ove naše bijedne malograđanštine u neko dalje vrijeme 21. stoljeća, a ne u otrcana repliciranja 90-ih ili 80-ih. Ovdje ima čak i hitova poput umjerene "Doesn't feel right" koja je prava slika i prilika alternativnog kompleksnijeg metala, sjajnog progressive komada "Dyeing life" koji melodijama čak u sjećanje dovlači i neke od najboljih trenutaka Jethro Tull, Yes i Sage (pa i Rush i Pink Floyd), te nevjerojatna "TONe" koja zvuči kao spoj Tool, King Crimson, Black Sabbath i najnovijeg groove štima fiksiranog na komercijalnu potrošnju.

Vjerojatno su uz nezaobilazna osnovna ishodišta poput Mastodon i Pantere ovog sjajnog seksteta i neki alter-metal bendovi iz 90-ih, primjerice Korn, Chevelle, Otep, System Of A Down ili Filter, ali oni se neprikosnoveno iz pjesme u pjesmu trude biti drugačiji i posebniji poput primjerice avangardnih metalaca Dog Fashion Disco ili kultnih Univers Zero. Evo, uvodna "Someone inside" upravo dođe kao jedan od najboljih komada Filter u njihovoj karijeri, a "Picture of a sound" poput Chevelle s kombinacijom post-grunge etike, dok je "Symmetry" ubjedljivo najveći potencijal albuma za duge staze zajedno s laganijom "Clockwise". Te četiri stvari su također ultimativni hitovi pokazujući zašto su oni alternativni metal bend. Pjesme su uistinu posebne, naizgled pretenciozne, ali to tek tako djeluje samo prilikom prvog susreta s njima. Gitaristi (Velibor Stanojević i Bratislav Prolović) s moćnim riffovima, kompleksnim frazama i ambijentalnim staccatima nose atmosferičnost, te su uz vokal najveći adut benda razvijajući skladne tokove iz pjesme u pjesmu. Ostatak benda čine Dalibor Minić (bas), Bojan Miljković (bubnjevi), te Vladimir Popović (klavijature, synth, elektronika, samplovi)

Zamislite Elisabeth Fraser (Cocteau Twins) da pjeva u metal bendu i dobiti će te fantastičnu mušku vokalnu izvedbu lišenu bilo kakvih patetika. 'Growl' vokali su rijetki i odmjereno posloženi kroz pjesme (uopće ne smetaju, dapače, premalo ih je), a lirika je ovdje jedan jako složen postav kompromisa, mračnih emocija, izgrađenih stavova o životu, suicidalnih misli koje nimalo nisu jednostavne s poetikom punom slika izvučenih iz emocija, predrasuda, tabua i općenitog balansa na razmeđi mentaliteta Balkanaca i suvremenog čovjeka koji pokušava izvući deblji kraj u sukobu s paradoksnom okolinom. Priča albuma je ispričana kroz izuzetno dobro osmišljene složence gluposti današnjeg života koje sežu do bizarnosti, pa čak i 'crnih misa', nekih sasvim 'poremećenih' stavova koji ne ulaze u fah klasične alternative, te ako ovim kreativnim putem namjeravaju nastaviti, vrlo brzo bi se moglo dogoditi da klinci počnu nositi majice s njihovim natpisom. Puno bolje i dramatičnijne zbore od horror zvijezda, kreću se upravo u tom fahu, samo trebaju na adekvatan način ponuditi i prodati svoju originalnu furku na Zapad.

Jednostavno rečeno, album je ogromno iznenađenje s mnogo kombinacija koje je bend očito jako dugo promišljao, isprobavao, istraživao, analizirao, te na koncu dotjerao i usavršio kao vlastiti originalan stil. Ni sam ne mogu sa sigurnošću tvrditi da u pretovarenom svijetu metala nema ovakvih sličnih bendova, ali se ne sjećam da sam ga čuo. Djeluje kao unikat na svjetskoj razini.

Fantastično!

Naslovi: 1.Someone inside, 2.Picture of a sound, 3.Symmetry, 4.Clockwise, 5.Doesn't feel right, 6.Dyeing life, 7.Wash, 8.Undermine, 9.TONe, 10.Killing time, 11.Denial

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/08/2014