Kada prvi puta slušate ovaj kratki album od nepunih pola sata može vam se učiniti da su ga napravili neki majstori što su ako ne Pink Floyd i Hawkwind, onda barem neke njihove zlatne rezerve koje su samo čekale da im se osmjehne sreća pa da zasviraju s njima na pozornici. Ovoliko upečatljive psihodelije ne može baš svatko ostvariti; uz to stvara se dojam kako su stari meštri otpilili otrcane progressive fraze i uputili se u novovjeki post-rock s ponekim dozama post-metala. Au! No, kad tamo, vidi kojeg li prijatnog iznenađenja - bend dolazi negdje iz Srbije (spominje se home studio Ćuprija - Vienna što god to značilo), a bend čine samo dva vrlo mlada momka Mihajlo Đorović (bubnjevi, bas, klavijature, efekti, produkcija) i Nikola Lazić (gitara, efekti). Meni jedino poznato ime u svemu ovome jest Vladimir Popović (Black Planet Records) koji im je radio miks završne kompozicije. Ostalo sve su zaista ugodne enigme.

Glazba je instrumentalna i veoma bogata svakojakim mogućim gradacijama koje djeluju kao djelo kompletnog benda od barem 4-5 članova u klasičnoj rock postavi s dvije gitare (+bas, klavijature i bubnjevi). Ovi dečki uistinu umiju svirati i razgaljuju dušu svojim križancima ne glibeći u nikakve pretjerane klišeje. Stvaraju svoju glazbu i svoj stil počevši od sjajnog ambijentalnog uvodnika "My name is William Blake" s dubokom Pink Floyd psihodelijom prožetom klavijaturama, sjajnim staccato gitarama i tromijim post-rock tempom, nekad vrlo uobičajenim i prepoznatljivim Mogwai tretmanom. Odlaze nekud duboko u svemir kao da su ispaljeni poput rakete kada dolaze gitarske disonantne distrozije i 'pile' ga s uzajamno povezane 3 gitare od kojih svaka ima neku svoju priču! A svaka ta pričica šara po mašti nastavljajući također tromo u "Riding in my 1950's sedanette" gdje klavijature dobivaju svoj harmonično-melodijski izražaj (vrlo slično Manzareku iz The Doors) u srazu s dvije gitare što neprekidno filaju tripove na wah-wahu i efektnim potporama očitih blues sintagmi.

Drugi dio albuma su uvjetno rečeno pojačane rokačine, no u "Juicy claws and purple nails" treba pričekati 2 i pol minute da dođe prava kulminacija koja povlači za sobom jedan odličan spoj post-rocka, ambijenata, pa čak i trip-hopa s blueserskim štimungom, a bome i post-metala mekših Isis i Neurosis. Ovdje su prisutne dvije gitare, a da su i tri, ne bi nimalo štetilo budući da Nikola ima itekako razvijen smisao za skladno kompozicijsko dejstvovanje. Dvodjelna "Birds are crying/ Red light is upon us" gotovo odmah ispočetka baca u oganj post-metala, a onda opet odvlači negdje na rubove Pink Floyd i šeta s varijacijama minimalizma, melodičnog piana i dinamičnih gradacija.

Razbijaju onu famu oko krešenda, ali ponekad imaju pretjerano dugačke uvodnike. Pjesme im traju od 6 i pol do 8 minuta, nisu niti predugačke, a niti prekratke, u njima su efektno sročili sve ono što su namjeravali, a to je da bace svoju prvu udicu u vrlo bogat spektar kojeg tek valja od njih očekivati. Mašta im je izuzetna, zaplove otprve u njoj i ne traže se u nekim polupokušajevima improvizacija s nadom 'što bude-bude', te što je vrlo važno, ne pretjeruju s repeticijama i stalno gledaju da ih izbjegavaju koliko je to god moguće. Već su s ovim prvim, a možda i epohalno važnim albumom naglasili svoj budući visoki rejting totalno izgrađenim i dotjeranim profilom. Za svoje godine su zaista sjajni muzičari i odlično su se uklopili u sav ovaj instrumetalistički post žanr, a o samoj fabuli albuma može se tek maštati što bi ona trebala biti i što ona jest. Fikcija postoji i ostavimo je po strani budući da su ovi mladi dečki sjajno probili led s izuzetnim debijem na kome ostavljaju mnoštvo prostora auditoriju da percipira njegovu neospornu glazbenu kvalitetu.

Naslovi: 1.My name is William Blake, 2.Riding in my 1950's sedanette, 3.Juicy claws and purple nails, 4.Birds are crying/ Red light is upon us

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/08/2014