Popsimonova (nekad članica benda Dekolaž) i Zarkoff (pravim imenom Saša Rajković) su dugogodišnji dobri duhovi naše male elektronske underground scene, odlični producenti u svome fahu i još bolji kompozitori. Talijanski Jam Traxx im je objavio ovaj zajednički album, popratio ga sa zadivljujućim info-press materijalom od kojeg jednostavno padnete na stražnjicu kad ga pročitate, ali smisao recenzije nije da prenosi ono što zbori izdavač.

Ova dva senzibilna umjetnika su djelomice podijelili role, a većinom se usredotočili na zajednički art. Zarkoff pjeva dvije ponajbolje pjesme "A treason for you" i "We dream of light" taman negdje na razmeđi Adi Newtona (Clock DVA) i Phil Oakeya (The Human League), te je šteta što nije ovakvo tipično britansko (indie) vokaliziranje pokazao u još ponekom komadu. A Popsimonova ima sve ostale epizode svojim naracijama čak niti ne pokušavajući zapjevati, tek tu i tamo stidljivo isproba poneku polumelodičnu ariju, no drži se starog D.A.F. stila Gabi Delgada u kome je daleko bitniji tekst. Ona ima tu zavodljivu electro-punkersku auru i hladno-odmjeren pseudoseksualni štimung koji istovremeno i privlači i odbija. Voli se igrati sofistikacijama na način da ne znate što točno percipira katkad koketirajućim slatkastim sexy glasom, a katkad toliko bezobrazno-ledenim da se komotno možete smrznuti. Podsjetilo me to kada sam prvi put čuo i vidio spot "Sweet dreams (are made of this)" Eurythmics daleke 1983. Annie Lennox s kratkom frizurom cirka 2 cm farbanom u naranđasto, obučena u muško tamno odijelo s kravatom, a oko nje šeću goveda, jebate... Pjesma mi je bila neopisivo dobra, ali Annie me svojom pojavom istovremeno i opčinila i udaljila na distancu. Kasnije je, zna se, pokazala vrhunski vokalni talenat. A od Popsimonove tek treba očekivati razvoj vokalnih mogućnosti koje ovdje nisu došle do izražaja, tek samo se naziru u nekoliko dionica pjesme "No contact", a to je uistinu premalo s obzirom što bi sve mogla postići da se više posveti pjevanju. Možda, sve u svoje vrijeme... Da ne pričam o Alison Moyet koja je u Yazoo dala vokalni perfekcionizam kakvog u synth-popu nitko nije imao.
Kad se sve sagleda, ovaj album je vokalno prilično sramežljiv i ova dva artista se još uvijek traže u adekvatnom stilu kojeg razvijaju. Nije ovo nikakva velika mudrost napraviti synth-pop s programiranim ritmovima i repetirajućim sekvencama, minimalističkim gradacijama i plesnim đuskama koje su same po sebi ionako opozicija kurentnim house i dance ljigotinama. Glazba ovog dvojca se giba pravocrtno po liniji starih vedeta The Human League još iz kasnih 70-ih, natruha čvrstog artizma ovdje nema koji bi bio neophodan da minimalističke strukture dovede u neku koncepcijski jasniju sliku i jedino na što se ovdje nailazi su vrlo dobre lirske preokupacije pune izvještačene potištenosti, romantike, erotike i prividnog futurizma bez sročene poante koja je u principu i ponajmanje bitna. Ovome albumu manjka hit. Sve ove pjesme zvuče kao neke B-strane singlova, obično one koje rijetko tko sluša i apsolutno nema veze što su napisane, neću reći pjevane, na engleskom jeziku.

Kroz ovaj album tijelo se neprestano giba, u samom uvodu "Dance of the dead" dočekaju i distorzirani riffovi gitare (!) dajući dinamiku koja tokom albuma nikako ne manjka, također je i background čitavog djela jako dobro potkrijepljen sitnim synth harmonijama i ponekim zanimljivim melodijama uključujući i veoma simpatičan instrumentalni staccato završetak "Azzure" koji neodoljivo asocira na OMD (i stari i novi). Ali osnovno su akordi. Ima ih premalo čak i u onoj mjeri kako to najjednostavniji punk bendovi koriste jedva dvije, eventualno tri promijene po pjesmi. "Strange blend" je najtananija, a od boljih uboda izdvaja se "Lostfoundlost" s nekim poluizglednim šansama za osrednji hit. Kod u principu vrlo dobro zamišljene "Ruby" s hardcore nabojem i gitarskim šaranjima taj njen mekani vokal se nikako ne uklapa, a u sasvim solidno organiziranoj plesnoj psihodeliji "Wall to wall" koja podsjeti čak i na Kraftwerk iz ere "Trance Europa Express" ona se postavlja suviše rezervirano šibajući svoj odmjereni šlih balansirajući između 'sante leda' i erotike kao da niti sama ne zna gdje da krene tapkajući u mjestu. Osjeća se da nije opuštena i da ne daje sve od sebe, te da može priuštiti puno bolje vokalne role samo da otpusti tu neku kočnicu u sebi. Ne vjerujem da je ovo najbolje što ona umije jer ovim pjesmama treba udahnuti dušu upravo na vokalima.

Ovo je dobronamjerna kritika, nikako omalovažavajuća i dapače, jako bi mi bilo drago da sam, kako god gledajući, mogao dati još subjektivniji prikaz. Uvijek stojim da je umjetniku jako važno što struka misli o njegovom radu bez obzira na feedback, te tvrdim da je ovaj album unatoč brojnim nedostacima neizbrušeni pop najrafiniranije vrste s kojim se ponosno u Hrvatsku vratilo ono sjajno vrijeme scene Sheffielda s konca 70-ih godina. Bowie kad je prvi puta gledao The Human League davne 1978. rekao je 'vidio sam budućnost popa', a ovdje se osim retra naslućuju i neke sasvim nove dimenzije na koje tek treba strpljivo pričekati.

Naslovi: 1.Dance of the dead, 2.Strange blend, 3.Lostfoundlost, 4.A treason for you, 5.Ruby, 6.Time to live, 7.Wall to wall, 8.We dream of light, 9.No contact, 10.Azzure

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/07/2014