Upitan od novinara što je ustvari The Awakening Orchestra, dirigent Kyle Saulnier je odgovorio da niti sam ne zna kako ga protumačiti. Naime, on je godinama okupljao muzičare različitih profila i afiniteta - jazzere, rockere, klasično obrazovane glazbenike i stvarao smjesu svega i svačega, no nikada nije ovu okupljenu ekipu smatrao svojim projektom već unajmljenim sviračima koji će ostvariti neke njegove zamisli. Krenuli su u New Yorku stidljivo s probama još sredinom prošle decenije i rijetko su nastupali jer je postava neprestano oscilirala katkad imajući i više glazbenika negoli što to mogućnosti relativno skromnijih pozornica malenih klubova dopuštaju. Prve prave nastupe i vatreno krštenje imali su tokom 2006. nastupajući po Dizzy's Club Coca-Cola (u Lincoln Centru), Bowery Poetry Clubu i Nassau Koloseum kao dio Vans Warped Tour, a onda su 2008. eksperimentalno održali koncert s obradama pjesama kompozitora Jesse Lewisa kojeg je sticajem okolnosti snimio Joseph Davancens dodavši produkcijski šmek koji im se dopao. Naposljetku, živi album nazvan "Atticus Live!" su i objavili, ali ga ipak ne smatraju svojim pravim izdanjem već samo probnim radom, 'demo' predigrom za nešto puno veće.
Konačno kad su oformili stalni sastav od čak 20 glazbenika s duhačkom sekcijom, pianistom/klavijaturistom, ali i kompletnom rock postavom (gitara, bubnjevi, električni bas/kontrabas), te s dva vokalista (Nathan Hetherington i Seth Fruiterman), a u pričuvi imaju još i 7 povremenih članova, krenuli su na nesvakidašnju avanturu. Gotovo nitko nije, pa niti sam Saulnier imao uopće viziju kako će izgledati album kojeg su snimali ujesen 2012., no njegov nastanak je tekao godinama ranije. Jer, kako su eksperimentirali s brojnim žanrovima spajajući sve i svašta što je tada nalikovalo na papazjanu, pronicljivi Saulnier je neprestano gurao ideju da je baš upravo to idealna glazba ogromnog benda koji nije isključivo namijenjen samo jednoj žanrovskoj audijenciji.

Tako na ovome epohalnom debiju s ogromnim tajmingom od gotovo 2 sata susreću se i jazz i klasika i revijalni zvuci i eksperimenti, ali i rock i nu-jazz. Uvodni instrumental "Prelude & fanfare: the prophet" u fuziji rocka, jazza, psihodelije i ekspresija gotovo da slušatelja potpuno zbunjuje do konfuzije. Ne znate u kome će smjeru otići ova glazba i što uopće očekivati kad gomila duhača odluta u jazz i to svatko na svoju stranu. Svatko improvizira i gotovo grakće kao da se nalazite u kokošinjcu, no izuzetna kompozitorska fleksibilnost s kompleksnim aranžmanom dovodi vodu na pravi mlin.

Indie-rock publici svakako je najzanimljivija obrada Radiohead "Myxomatosis (judge, jury & executioner)" s vokalom Hetheringtona koji se vrlo dobro uživio u patetičan izraz Thom Yorka. Duhači su umješno zamijenili gitare i synthove, te najavili veliki preporod naoko nezamislivih kontemplacija pruživši pravu šamarčinu nafuranim art indie-rockerima koji pokušavaju od svojeg vrlo skromnog kompozitorskog i sviračkog znanja stvoriti nešto monumentalno. Točnije, pretenciozno poput posljednja dva albuma These New Puritans i sličnih napuhanih fora za NME.

Najveći dio materijala je instrumentalne naravi i sastavljen je miš-maš od obrada i Saulnierovih kompozicija od kojih je samo jedna vokalna. Prvi dio nazvan "Part I: of conflict and resolution" sa 6 skladbi razvija spektar žanrova dajući mjesta finom ambijentalnom jazzu "The words, they fail to come" (uz revijalnu obradu Samuel Barberovog "Violin concerto op.14." iz 1939. kada je imao samo 29 godina), minimalistički dramatičnim jazz-rock igrama punih previranja "Alone together" (obrada Dietz/Schwartz/Bienstock), plesni hard-funk tempo "Protest" i melankoličnoj baladi "You still believe in me" (obrada Brian Wilsona na glazbu Irving Berlina) sa senzibilnim vokalom Setha Fruitermana.



Drugi dio nazvan kao i album (točnije "Part II: This Is Not The Answer") otvara Johannes Brahmsov "Intermezzo, op.118, no.2" u kome se orkestar preobražava u suptilan revijalni štimung. Nevjerojatno je to s kakvom lakoćom su orkestralni oblici klasične kasne romantike pretvoreni u sjetnu, pomalo komornu easy-listening sferu. Ovo je jedina kompozicija u kojoj su izostavljeni bubnjevi, ali je zato vitalniju ulogu dobio činelist i ksilofonist. Očekivajući odgovor zašto se album zove "This Is Not The Answer" se lukavo zaobilazi. Naredne 4 kompozicije su uzajamno povezani komadi vješto oblikovani u kompleksne aranžmane gdje se između ostalog dade primijetiti i utjecaj post-rocka upravo u naslovnoj "III.This is not the answer", a eksperimentalnog, psycho i progressive-rocka u "IV.The hypocrite & the hope" poput spoja Tortoise, David Sylviana i ELP s osjetnim jazzy prizvukom ambijentalne dionice na vibrafonu. Ako se smije primijetiti, oni se upliću i u terminologiju post/nu-jazza kroz komade "I.Overture & evolution" i "II.Empty promises". Pojednostavljenije rečeno - dugački ambijentalni uvodi, polagano minimalističko zatjeravanje, komorna preobraženja i dramatično podizanje tenzija s eksplozijama i završnim krešendima.

Posljednje dvije skladbe su odvojene od ostatka materijala: obje su pjevane obrade - "Murderer" (Livingston/Parker/Sparhawk) i "Hi-lili, hi-lo" s vokalom Fuitermana naoko ne spadaju u ovaj sklop zbog svojeg šansonjersko-evergreenskog štimunga koji koketira između Sinatre i Bennetta, ali osjećaju se i natruhe americane i indie-popa koji traži mjesto u artu, nešto vrlo blisko spomenutom Sylvianu na kojega osobito nalikuje "Murderer". Ova druga inspirirana je Tim Buckleyom i Zack Hickmanom.

Za prvi susret s ovime ogromnim bendom svakome će pretjerana dužina albuma djelovati pompozno poput ruskih romana iz vremena realizma, no ovdje se radi na suptilnoj slušateljevoj subjektivnosti koliko ovakva transžanrovska glazba ustvari može biti veoma interesantna i bez otmjenih smokinga i stereotipnih jazz klišeja koji uglavnom zagovaraju finoću i klasicizam. Kako su ovo sve uglavnom relativno mlađi ljudi odrasli na rocku i klupskoj sceni New Yorka, dozvoljavaju si uobičajenu odjeću u kakvoj hodaju svakodnevno, a ako malo bolje promotrite video, uočiti će te da je Saulnier u najobičnijoj trenirci, tenisicama i kapi kao da ide u pekaru po kruh. Dakako, to nije važno u kontekstu glazbe koja je puna slušnih percepcija i fantastičnih dionica posloženih u vrlo primamljive aranžmane koji upravo izbjegavaju klasicizam jazza i više su orijentirani u produljene 'pop' formate s dugačkim sekvencama. Recimo, ono što je obaveza u jazzu da bubnjar redovito dobiva solo dionicu, on je ovdje nema i služi isključivo kao ritmička pratnja s mnogo rock elemenata, a gotovo svi aranžmani su napravljeni po prototipu progressive-rocka i mnogih slobodnih eksperimenata koji nerijetko zalaze i u de-kompozicijske sfere.

Bez obzira na duljinu, album je od A do Ž kompletno remek-djelo bez adekvatne poante. Što je ovdje ustvari odgovor? Pseudoseksualne frustracije bez ograničenja, ono poimanje psihe i emocija kada ne dobijete ono što ste tražili i ono što želite, ona kemija koja fluidno teče kroz vas i sukobljava se sa činjenicama iz relevantne okoline. Promotrivši sam omot, te unutarnje slike s priložene cd-knjižice, ovdje je kemija ljudskog bića uzavrela, izvađena ispod mikroskopa trenutaka uzbuđenja, strasti i razočarenja. Stoga, ovo s pravom 'nije odgovor'. Ali je zato uistinu jedan od najboljih albuma 2014. godine bez obzira voljeli vi jazz spojen s mnoštvom stilova ili ne.

Naslovi: 1.Prelude & fanfare: the prophet, 2.Myxomatosis (judge, jury & executioner), 3.The words, they fail to come, 4.Alone together, 5.Protest, 6.You still believe in me, 7.Part II: this is not the answer - Intermezzo, op.118, no.2, 8.This is not the answer: I.Overture & evolution, 9.This is not the answer: II.Empty promises, 10.This is not the answer: III.This is not the answer, 11.This is not the answer: IV.The hypocrite & the hope, 12.Murderer, 13.Hi-lili, hi-lo

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/06/2014