Prijatno je iznenađenje kada dobijete cd od benda koji radi skoro već 15 godina a da za njega niste čuli. Možda je jedan od razloga za to što osim centralnog dijela Europe (Švicarska, Francuska, Belgija, Njemačka, Nizozemska) nisu odlazili na turneje po južnijem dijelu kontinenta izuzev jednog nastupa u Portugalu, dok o Austriji, Italiji, Balkanu i istoku očito nisu razmišljali. Netko bi ih već zapazio jer ima gro fanova ovakve muzike koji često znaju skoknuti do neke susjedne nam zemlje na vrlo sličan žanrovski happening.
Bak XIII (ili Bak 13, svejedno je) osnovali su dva vitalna člana DDDmix i Baron Von Smock u Ženevi 2001. nadahnuti industrialom, elektronikom i new-waveom, sve do 2008. im je trećim članom bio Garf, a onda ga je zamijenio gitarist Tenebras. Objavili su već cijelo brdo izdanja (ovo im je 7. album) i bilježe godišnje solidnu koncertnu aktivnost, a koncem 2013. (točnije 22.11.) objavili su i ovaj rad koji u potpunosti može zadovoljiti kriterije svakog EBM ljubitelja. Poseban dodatak njihovoj elektronskoj potki su žestoke gitare s moćnim riffovima koje katkad zaore i poput metala, no osnova ipak ostaje u domenama rafiniranog plesnog stila koji pokazuje mnoge odlike synth-popa i klasične elektronske alternativne opozicije stasale 80-ih (D.A.F., Front 242, Ministry, Nine Inch Nails, Pankow, Skinny Puppy...). Mogu se ovdje pronaći gotovo synth-pop pjesme nalik na Pet Shop Boys i rane Depeche Mode ("The game", balada "The hard way"), emotivnih piano trenutaka (završna "The fool") ili pak pretjerano sladunjavih poskočica koje evidentno evociraju melodični izlet u italo-disco ("Oh no!", "Happy as fuck") ili opet zagovaraju komercijalniji segment EBM etike (vesela "Eternal joy") s kojima si Bak XIII priskrbljuju vjerojatno dostatnu količinu fanova koji prije svega preferiraju neopterećenu muziku namijenjenu podijima.

Središnji dio albuma je uz odličnu uvodnu "Le chant du cygnet" (jedina na francuskom jeziku) daleko mračniji, naravno i plesan, te nije strogo uvijen u pretencioznu patetiku. "Falling" u umjerenom tempu, zatim programske "Radio star" i "The new punk" o nelojalnosti mainstream produkcije, DJ-a i glazbenih urednika, pa ironična "In the name of religion" o licemjerju klerikala, te ubjedljivo najmoćnija "Headbanger" su komadi zbog kojih ovaj album ima svoju težinu. U ovoj posljednjoj vokal je agresivan i nabijen pravim industrial/electro-metal akcentima, dok je na ostatku materijala nevjerojatno slatkast i pop-isticiran.



Polovica albuma je napucana hitovima za prosječne konzumente kojima radikalnosti u otklonima od žanrovskih standarda nikad nisu dobrodošle, a druga polovica daleko zanimljivijim riješenjima, te što se barem mene tiče, taj uvjetno rečeno 'angažiraniji' dio je daleko konkretniji i nosi određenu priču. Svakako se u tome ističe i vokalna sposobnost frontmena da prilagodi adekvatnim izrazima i glasovnim mutacijama-metamorfozama svaku od tih pjesama gdje vješto pretvara različite intonacije potrebnim performansima isticanjem svakog tematskog sklopa, bilo da je emotivan i lepršav, ili onaj daleko fokusiraniji na određeni stav i životni svjetonazor.

Hipotetska formalnost upućuje da su ovi Švicarci nakon toliko albuma i brojnih turneja dobrano pročitali i proučili narav svoje publike. Jednom dijelu su isporučili primamljive i ničime opterećene 'pop' komade, a onima s dubljim zahtjevima nekoliko vrsnih brojeva koji bez presedana stoje na spisku ponajboljih u ovome žanru barem što se tiče tekuće sezone, a komotno se takvih pjesama, razmatrajući s ponekim značajnijim retro predznacima, može u izobilju pronaći i u protekle 3 decenije.

Naslovi: 1.Le chant du cygnet, 2.Oh no!, 3.Happy as fuck, 4.Eternal joy, 5.We are alone, 6.The game, 7.Falling, 8.Radio star, 9.Headbanger, 10.In the name of religion, 11.The new punk, 12.The hard way, 13.Old time depression

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/06/2014