Već dulje vrijeme nisam na recenzijsku trpezu uzeo neki album iz Australije godinama očekujući neko novo izdanje Alchemist koji su svoj zadnji album "Tripsis" objavili još 2007. (www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4305), a kad su krenuli snimati novi 2010. neočekivano su objavili hiatus na neodređeni period. Ajde, posluša se poneki metalcore (Parkway Drive), pa AC/DC, nešto popa i indie-a, a o Nicku Caveu valjda više nitko ne razmišlja kao o glazbeniku s druge strane planeta iz zemlje klokana. Ipak svako malo se pojavi po neko ime, no u globalnim glazbenim razmjerima osim sterotipova rijetko da se naiđe na istinski zanimljivo i inovantno djelo.

Pretpostavljajući da ona 'prava roba' čami negdje u undergroundu aboriđinskih pustinja i vrele suhe klime, sasvim slučajno izazvan jednim serverom koji je 3 dana davao ultrabrze besplatne downloade povodom obilježavanja godišnjice djelovanja, nafilao sam si hard-disc s kojekakvim friškim albumima od kojih 3/4 više nikad neću slušati. No, tu se pronašao i ovaj čudnovati death metal album koji me privukao svojom neurednošću, raskalašenom produkcijom i netipičnim sirovim zvukom kao da je sniman na kasetofon, a vjerojatno ga ne bih zapazio niti u katalogu nekih frendova-diskofila koji skidaju, trampe i presnimavaju ama baš sve što im dođe pod ruku.

Impetuous Ritual (nagli ritual) dolaze iz Brisbanea gdje su startali 2006. godine paralelno radeći u još 5-6 bendova - Portal, Internecine Excoriation, Limb From Limb, Grave Upheaval, Mongrel's Cross, Aethyrvorous... Neki od njih još uvijek egzistiraju, a informacije o njima se teškom mukom pronalaze baš upravo kao da su tamo neka pred-internet vremena kada se o undergroundu moglo uglavnom samo saznavati iz fanzina, poneke radio emisije ili od strastvenih ljubitelja ponekog žanra. Dva originalna člana Omenous Fugue (gitara) i Ignis Fatuus (vokal, gitara) rade i u Portal i u Grave Upheaval, dok je bubnjar Necros Craigos član Mongrel's Cross. Basist Typhon svira i u koncertnoj postavi Grave Upheaval, pa se ovaj bend unatoč osmogodišnje karijere još uvijek smatra frakcijskim side-projektom, te na njihovom FB profilu nećete pronaći niti jednu njihovu sliku, a niti bilo kakvu informaciju. Stoga se opravdanim čini da niti na produkciju nisu pridavali osobitu pažnju, možda i namjerno, ali baš zato im ovaj drugi album odiše raritetnim underground fizionomijama koje su, ne budi lijen, preslušavajući u međuvremenu i debi album "Relentless Execution Of Ceremonial Excrescence" (2009) sada nešto dulje i znatno ekstravagantnije.

Urnebesno nazvan 'izopačena kongregacija licemjerne ambivalentnosti' uvlači u jedan od najmorbidnijih scenarija deatha prožetog zlokobnošću različitih sudbina putnika u svijetu kojim vladaju lažna etika, moral i religija prikazani kroz bizarno poremećene krajnosti. Vokal Ignisa se gotovo ne razabire što to sve točno predbacuje, te se bez na svu sreću priloženih tekstova uopće ne bi moglo dokučiti koje su to tematske preokupacije, a kada se sagledaju, nailazi se na mnoge upitne zamke stvarnog svijeta u koje se neprekidno zaplićemo često nesvijesni činjenice da su nam namjerno servirane da se spotaknemo o njih. On se, uzgred rečeno u ulozi vokala postavlja teatralno sotonski mračno disonantno iz utrobe pakla sadistički uživajući da zastrašuje prokletstvima i raznoraznim duhovito-morbidno sročenim filozofsko-psihološkim frazama koje je pokupio tko zna odakle i niti najmanja mu namjera nije da se samo zaustavi na ovakvom kvazi-eksperimentu blackened metal formata.

Glazba je, kao što rekoh, vraški prljava i mutna. Njihovi riffovi pojačani brojnim tremolima ustvari prave ogroman zid minimalističke buke i namjernu kakofoniju, 'volume' je znatno tananiji i potrebno je odvaliti pojačalo u optimalno jače frekvencije da bi se dokučio sav energetski potencijal, ima tu i poneka urnebesna solaža, mijenjaju oni akorde, dapače. Kad bi ovo bilo producirano po standardima deatha 21. stoljeća sasvim je izvjesno da bi zvučalo čisto uz dobro i dugotrajno peglanje zvuka, ali baš je u tome i ona osnovna finta, štos, caka. Sjetimo li se kako je Lou Reed još 70-ih napravio onaj neslušljivi "Metal Machine Music" kada su svi zaglibili u progressive i kompleksne varijacije rocka, tako i ovi 'Dandiji' očitavaju lekciju svim onim bendovima koji na konto velecjenjene produkcije i finoće zvuka opčinjavaju svojim velebnim studijskim ostvarenjima.

Njihove pjesme uz svu prastaru produkciju koja djeluje kao da je izašla još iz vremena prije Black Sabbath i Jimi Hendrixa pokazuje ukusno kreirane mračne death kompozicije s ponekim doom/sludge elementima (9-minutna "Despair" i završna "Blight" od skoro 15 minuta), a od ove četvorke nekako se najkompaktnijim izdavaja rad bubnjara. Prve tri stvari "Verboten genesis", "Venality in worship" i "Sentient aberrations" pune su najprljavije death buke koja više da graniči s abnormalnim noiseom, a potom u nešto kompaktnijoj "Inservitude of asynchronous duality" Ignis čak ispusti i nešto što se može nakratko smatrati ljudskim vriskom. Kako album odmiče, ova količina abnormale buke pomalo pada na intenzitetu, postajete prezasićeni ovakvim zvukom jer vam ne daje prostora da se nađete u njemu, kod par dionica "Metastasis" oglasi se apokaliptično zvono koje unese dašak atmosferičnosti u ove nemoguće distorzije, a kulminaciju urnebesa pruža predzadnja "Abhorrent paragon" u kojoj je doslovce sve pomiješano u očitoj želji za što većim neskladom.

Međutim, ovo sve što se nalazi na ovih nešto manje od 50 minuta strahoviti je otklon od šmeka finoće i uljuljkanosti na koje su nas naučili suvremeni death bendovi. Ovi Dandiji ne koriste svoj instrumentarij za produkciju slušljive 'pop' glazbe već rade kontra efekt gdje se nikako ne može reći da ne umiju svirati. Oni prije svega akorde, riffove i obrasce koriste kao atmosferski koncept u deathu povezujući ga sa spomenutim doom/sludge i blackened metalom, elem rabe neke sasvim nove spojeve, pa ako ćemo pravo, možda je ovo početak nečega što bi se moglo nazvati post-death osobito kad se čuje završna "Blight"...

Slušati i razmatrati...

Naslovi: 1.Verboten genesis, 2.Venality in worship, 3.Sentient aberrations, 4.Despair, 5.Inservitude of asynchronous duality, 6.Womb of acrimony, 7.Metastasis, 8.Abhorrent paragon, 9.Blight

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/06/2014