Kvartet iz Principata Liechteinsteina radi još iz vremena kada su bili školarci tokom 90-ih svirajući u nekolicini postava različitih bendova kombinirajući mnoštvo stilova, a kada su se umorili od svih tih varijanti, odlučili su pokrenuti ozbiljniji autorski bend. 2000. su startali pod nazivom Downfall, objavili dva EP-ija za Eigenvertrieb, sudjelovali na takmičenju Radio Liechtensteina za najbolju internacionalnu pjesmu sa "Sorrow" (nalazi se na ovome debiju), te odsvirali brojne koncerte u domovini i susjednoj Švicarskoj i Austriji. Ime u Etta Zero promijenili su ujesen 2010. i počeli intenzivno raditi na osmišljavanju debi albuma radeći pune dvije godine s producentom Tommy Vetterlijem (Eluveitie, Coroner, 69 Chambers...).
Članovi Etta Zero su Mathias Nutt (vokal, synth programi), Johannes Schraner (gitara, synth programi), Thomas Hemmi (bas, piano, synth programi) i Marius Matt (bubnjevi), a zvuk i stil im je najlakše kategorizirati kao moderni hard-rock pun elektronike i, nećete vjerovati, synth-popa. Ima u zvuku i ponešto metala, alternativnog rocka, malo groove potencijala i obilje gothic pasaža, a melodije im se gibaju spontano, veoma pjevno i komercijalno katkad previše asocirajući na finski Him. Vokal Nutta je nazalni, umnogome nalik na Bryan Adamsa što uopće nije nikakav kamen spoticanja, umije vrlo dobro otpustiti i ponekad zaoriti, a lirske teme im se kreću u opsezima romantičnih preokupacija na bazi emocija i ljubavi, odnosima života i smrti, metaforičkim životnim jurnjavama poludjelog svijeta, refleksijama nesklada, bolima, raznim sitnim fascinacijama i općenito govoreći, taj njihov dark-poetski nadahnuti svjetonazor izvlači pozitivnost iz negativnih i mračnih kutkova podsvjesti na osvjetljeno mjesto života.

Ima ovdje nekih veoma fikcijskih emotivnih trenutaka za razmatranje onog suživota 'sa strane' kada ne ide sve po planu i kada je potrebno uključiti jedan drugačiji 'klik' u glavi, onaj kada se iz tuge i nagomilanih, uglavnom emotivno opterećenih situacija trebamo izvući na optimističniju i vedriju stranu. Ovi sada već stariji momci nikako ne trabunjaju gluposti o sreći i nekakvim romantičnim snovima, društvena klima ih niti najmanje ne zanima, već razmišljaju nadahnuto o osjećaju sreće koju treba potražiti u lošim situacijama.



Glazbeno prilično jednostavni, album otvaraju finim i kratkim elektronskim piano uvodnikom "Something big (intro)", a onda nafilaju moćne hard-rock pjesme "The last of all sunsets", odličnu "Sorrow", tromiju "All that I see", elem pjesme u kojima se osjeti i duh progressivea, ponešto Bon Jovija i Europe, synth-pop detalja s kojima skaču u ždrijelo Paradise Lost pod utjecajima Depeche Mode, ambijentalne elektronike i čvrste rock dinamike koju niti u jednom momentu ne ispuštaju iz vidika, nekih vrlo dobrih gitarskih dionica, onako, žestoko odvaljenih za mainstream u kome očito plove i što se mene tiče, ovakve pjesme bih radije volio slušati na radiju nego li one bljutave rigotine od kvazi indie-rocka i gomile popa koji svakodnevno stižu na trpezu. "From the ashes" je najbrža i himnična s punkerskim-pop akcentom, ali se previše oslanja na patetiku formalnosti zadatka i kad se već pomalo osjeća da su kroz ovih prvih 5 pjesama izlizali ionako otrcani fazon, uslijedi jedan od ponajboljih komada - "Crush on you".



Neka vas ne brine live spot, ovdje na albumu ta pjesma zvuči daleko drugačije, puno bolje producirana i jedan je od potencijalnih hitova na duge staze pokazujući kompleksniju umješnost ovih momaka s Alpa u okruženju moćnih blues riffova i vrlo dobre dramatične strukture teksta. Vrlo brza bendovska "Etta Zero" razotkriva suštinsku narav kuda i kamo se žele uputiti, a to je mainstream kojeg su vrlo fino izgradili oko čvrstih heavy riffova, tehnički solidne instrumentalističke sprege i darkerskog pogleda na svijet u kojeg je uključena i elektronska potka.



Pa onda slijedi malo repanja u "Heartbeats" (obrada švedskih The Knife) kao stvorenog za tinejdžere i populaciju do 25-30 godina, pa malo djent riffova i prljavijeg vokala u "Set me free", malo Zeppelin-Soundgarden fiksiranja u tromijem stoner/grunge komadu "The downfall factory" nenadano pretjerano ukrašenim elektronikom koja je i sasvim nepotrebna upućivajući jednu sasvim drugačiju percepciju pjesme koja bi se mogla odvijati i u RATM/ System Of A Down području da ima koegzistentniju lirsku priču, a završna "Heaven is a closer" dugačka čak 10 i pol minuta je jedna od pravih kompozitorskih ljepotica benda, tko god da ju je osmislio. To je jedna od onih pjesama koje vjerojatno nikad neće postati prepoznatljivi znak Ette Zero jer je predirektna i naoko banalno simfonično uređena s gordim metamorfozama iz hard/heavy-rocka u prekrasan lagani piano finiš, pretpostavljam Thomas Hemmija (tako barem piše da je on pijanist) koji traje, čak punih 5 senzibilnih i veoma dojmljivih minuta koje završavaju interesantnim spoken-word naracijama.

Bend je u traženju svojeg puta do širokog auditorija s ovime prvim albumom. Mogu oni osvojiti mnogo toga s jako dobrom propagandom i možda još nešto na konto dark patetike na koju baš neće 'sjesti' stari gothičari koji ne priznaju ništa poslije razlaza Bauhaus i gomile bezazlenih turneja The Sister Of Mercy. Njima treba puno više i njih je, iznenađujuće mnogo tražeći svoje nove favorite u koječemu što se nudi. Takvu publiku Etta Zero može prekrižiti, otpisati. Njihova snaga se nalazi u novoj publici, onoj neiskvarenoj, relativno rečeno, onoj koja tek prvi puta doživljava strasti zavođenja u mraku, prvim ljubavnim nemirima i previranjima kada ti se cijeli svijet sruši na glavu, odnosno u onoj publici koja zdušno obožava i patetično doživljava Depeche Mode kao najbolji bend svih vremena. Fikcija je jasna i ne treba je tumačiti previše, a iskreno rečeno, ja da imam 17-18 godina, odmah bi pao na Etta Zero.

Ima još jedna stvar koja me neodoljivo asocira: bio je nekad jako davno bend Psychedelic Furs koji sa psihodelijom gotovo niša nije imao, ali su uspjeli iz 5-6 pokušaja plasirati jedan veliki hit "Pretty in pink" sredinom 80-ih godina za, mislim istoimeni film kojeg sam gledao u kinu. Pojebane emocije, snuždeno tinejdžersko cmoljenje, patetika i te fore. To me je 'pralo' kao i svakog seksualno nezadovoljnog klinca koji misli i smatra da nije dovoljno dobar da si nađe djevojku pa si nepotrebno stvara komplekse koje ustvari uopće nema. Etta Zero su prevazišli tu crtu odrastanja i pubertetskih anomalija, može se učiniti da se dodvoravaju upravo takvoj publici, naoko besvjesnoj i adolescentnoj, onoj koja traži idealne alternativne furke samo za sebe, međutim, ovi momci su napravili jedan veliki korak usklađivanjem negativnih stvari koje su prošli u mladosti bez banaliziranja i vulgarizacije u svijet koji mladom čovjeku današnjice predstavlja iskonski poriv za potragom senzibiliteta u razjebanom društvenom sistemu.

Naslovi: 1.Something big (intro), 2.The last of all sunsets, 3.Sorrow, 4.All that I see, 5.From the ashes, 6.Crush on you, 7.Anymore, 8.Etta Zero, 9.Heartbeats, 10.Set me free, 11.The downfall factory, 12.Heaven is closer

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/06/2014