Osnovani 1983 u Londonu, The woodentops su već s prvim singlom Plenty, podigli dosta prašine iza sebe. Lider benda i osnivač je Rolo McGintym, koji je nakon sviranja u sjeni u popularnim The Wild Swans i The Jazz Butcher, odlučio pokrenuti nešto svoje.

Svojim, tzv. "hypnobeatom" bili su potpuno drugačiji od onog što je tadašnja scena pružala. Brzi plesni, gotovo plemenski ritam s dosta funki gitara natjerao je i mene da zavolim ovaj bend. U vrijeme najveće popularnosti od 1985-1988 objavili su dva studijska albuma, koji su završavali u vrhu Indie chartova u Velikoj Britaniji, te jedan legendaran koncertni "Live Hypnobeat Live", na kojem su u četrdesetak minuta trajanja "objasnili" termin "hypnobeat".



Iako se nisu nikad službeno raspali, formacije benda su se tijekom godina mijenjale, dok je jezgra Rolo McGinty (vokal i gitara), Simon Mawby (gitara), i brat bubnjara Echo & the Bunnymena Petea, Frank DeFreitas (bas gitara) u bendu od samih početaka. Danas su još s njima Aine O'Keeffe (klavijature) i Paul Ashby (bubnjevi).

U veljači ove godine objavili su i svoj treći studijski album, prvi nakon 26 godina. Pitate se kako to zvuči s tim ogromnim vremenskim odmakom? Pa ako nikad niste slušali The woodentops, onda prvo krenite s njihovom Best of kompilacijom, a kad se vratite na ovaj album, činit će Vam se da ste sve te pjesme već negdje čuli, al ne možete im se sjetiti imena.

Možda su malo usporili s godinama, što bi se moglo zaključiti nakon odlsušane A Little more Time koja otvara album, al još uvijek sve pršti od energije koju su isporučivali nekad, pogotovo se to čuje na prvom singlu Third Floor Rooftop High i na A Pact. U sve to umiješali su i reggae (Conversation), blues (Off to War), funky (Stay out oft he Light)…



Veselim se ustvrditi da The Woodentops nisu izgubili ništa od atraktivnosti te da im pjesme i danas, bilo stare, bilo nove, zvuče "zimzeleno" i vanremenski, a samo ostaje nada da na novi album nećemo čekati sljedeći 26 godina.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 02/05/2014