Lonely Passengers su zagrebačka četvorka, koja je napravila jednu, za današnje vrijeme, prilično neobičnu stvar. Nisu kao velika većina mladih bendova koji nakon svega nekoliko svirki odmah žele objaviti svoj prvi album. Ovi nisu žurili pa su čekali pet godina da izbace mini album s čertiri pjesme. I to na svom youtube kanalu, jasno dajući do znanja kakva je danas situacija s glazbenim izdavačima u Hrvatistanu. Uskoro bi se ovaj mini album trebao pojaviti i na bandcampu. Grupu čine Ivan (vokal, gitara), Boris (bas, vokal), Ivan (bubnjevi) i Neven (gitara, vokal). Prelistavši im malo facebook stranicu, primijetio sam mnogo kultnih izvođača koji su zasigurno utjecali na ove momke, poput Stoogesa ili Bad Religion, što je za svaku pohvalu. Pozornicu su pak dijelili s grupama Pips, Chips & Videoclips, Zadruga, Gatuzo, Dječaci, S3ngs.

Kako piše u promo materijalu uz ovaj mini album, donedavno su pjevali na engleskom. Moram priznati da ne znam koliko mi je drago što su se preobratili na hrvatski jezik. Svojim pjesmama me nisu toliko izuli iz cipela, baš zbog tekstualnog dijela koje nemaju konkretnost, kao da je tekst samo kulisa glazbi. Da Ivan ima glasovnu magnetičnost Milana Mladenovića ili sirovost Aleksandra "St" Stojkovića, tad bi i ta nedorečenost u tekstovima dobila treću dimenziju. Ovako je to ipak za koji bod manje.



Album otvara "Djevojka za ponijeti", gdje dečki odmah pokazuju svoju privrženost post-punku. Gitara koja odrađuje solo dionice u ovoj pjesmi jako lijepo kombinira međuigru s vokalom, koji svojom bojom i načinom pjevanja podsjeća na Juru Stublića. Tekst ove pjesme mi je ostao najmanje nedorečen, a s glazbene strane pjesma ima himničnost pop melodije i mogu zamisliti kako na koncertu publika pjeva zajedno s bendom. Posebno zadnje stihove gdje Ivan pjeva "upakirajte je, nosim je van". Nekako očekujem da će naslovna pjesma dobiti svoje izdanje i u video obliku. U pjesmi "Crne slutnje" pjeva o plavim bojama zagrebačkih ulica, a s vremenom dozu optimizma zamjenjuju crne boje i tama kojom točno pogađa žitelje našeg glavnog grada. Pjesma je bržeg ritma kakvom sam se nadao i ostalim pjesmama na mini albumu. Produkcijski je loše odrađena sa strane vokala, pa je jedan dio vokala i back vokala prilično nejasan i mutan. Kao da pjesma nije snimana u istom studiju kao i ostale s ovog cd-a. "Kad bi riječi", predzadnja na EP-u, pjesma je laganijeg ritma i baš zbog boje Ivanovog vokala indikativno asocira na "Ti zračiš zrake kroz zrak" grupe Film. Pjesma najviše naginje komercijalnoj strani u koju se nadam da dečki neće zakoračiti. Osobno bih poželio da su gitare u ovoj pjesmi nervoznije odsvirane, što bi bolje prikazalo zvuk grupe, ako sudimo zvuk po prve dvije pjesme. Posljednja na ovom mini albumu ukupnog trajanja nešto više od jedanaest minuta je pjesma "Oni jesu sami" kojom dečki po mojem mišljenju žele dati homage Goriboru.

Glazbeno gledano nisu ponudili ništa novo, riječki Grad je glazbu kakvu rade Lonely Passengers svirao prije skoro trideset godina. Tu je iznimka prva pjesma na ovom mini albumu, kojoj idu pohvale. Mogli bi ih usporediti, ako kopamo još dublje, s Ekatarinom Velikom čiji pop senzibilitet je itekako čujan u oblikovanju materijala.

Lonely Passengers posudili su najbolje od post punka i novog vala s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, ponajviše se oslanjajući na prve albume Cure i rani Joy Division. Ali opet nisu otišli do kraja u tamu koje te grupe imaju u većem dijelu svojih pjesama. Više su se bacili na onaj, uvjetno rečeno, "veseliji" opus spomenutih grupa. Tekstualno ipak nemaju onu oštricu, što je s moje strane i najveća zamjerka ovom mini albumu.

Naslovi: 1. Djevojka za ponijeti, 2. Crne slutnje, 3. Kad bi riječi, 4. Oni jesu sami

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 26/03/2014