Na jednom transcendentnom nivou svi mi smo djeca energije. Uvijek u potrazi za snagom, podložni sili pogona. Ovisni o zakonima privlačnosti i odbojnosti. Taj iskonski nemir i neutaživa žeđ za izvorom energije što potiskuje i pokreće naša materijalna tijela upisani su u shematski plan naših gena. Oko energije okreće se sve i u novom albumu ovog banjalučkog sastava. U video spotu za najavnu pjesmu "Energetsko more" u režiji Miloša Gojkovića i Staše Tomića, koja ujedno i otvara ovaj treći po redu album, protagonisti se nalaze u dalekoj budućnosti u kojoj se je čovječanstvo ponovno vratilo na stupanj lovaca i sakupljača i gdje je svaki pojedinac šaman vlastite religije - najprirodnije stanje naše vrste; tijekom lutanja kroz ponovno zadivljali pejzaž nailaze na misteriozni znak koji ih vodi do samog izvora rečene energije u obliku ogromnog celestijalnog tijela koje se od početka nalazilo, nevidljivo u orbiti naše planete i spoznaje za kojom su bezuspješno tragali bezbrojni naraštaji prije njih i koja se oduvijek nazirala u mnogim starim tekstovima: da smo svi Jedno.

Međutim, nije to uvijek tako bilo. Ovi Banjalučani su nakon formiranja prije sedam godina i prethodna dva albuma bili poznati po svojoj puno mirnijoj etno-electro-dub kombinaciji. I bili su skupa s mostarskim Vuneny velike nade alternativne BH-scene. Ali od posljednjeg albuma "Equilibrium" iz 2009. godine oko njih nastalo je zatišje, koje se sada ispostavlja da je bilo pred buru. Tek kolaboracijom s Kojotom iz Eyesburna u singlu "Jesmo Kako Nismo" ponovno su se pojavili i nagovijestili sadašnji dosta drukčiji zvuk. Spomenuta pjesma, koja je završna na albumu, markira s iznenađujuće jakim gitarskim dionicama novo pridošlog petog člana Dejana Savića iz banjalučkog sludge/southern metal benda Tanker i prepoznatljivim Kojotovim puhačkim ekstravagancijama novo, više ka dinamičnom drum'n'bas i electro rocku orijentirano poglavlje Sopota.

Ali dub i reggae suštinu, koja je uvijek bila prisutna u njihovim radovima nisu nipošto zaboravili. Pored činjenice da se tematski referenciraju na staru pagansko slavensku mitologiju, na koju aludiraju i samim nazivom benda (što na staroslavenskom jeziku znači izvor), kao i liturgijsko pravoslavlje, što se najviše ispoljava u izvrsnoj "Kosmos", rastafarijanska osnovna ideja, njena modernizirana inačica provlači se kroz gotovo sve njihove pjesme. Dosta zategnuti spoj. Mora se priznati. Ali to naočigled neuskladivo ovi Banjalučani savladavaju iznenađujuće vješto i to je upravo ono što im donosi tu unikatnu prepoznatljivost. Tako rijetku u današnje vrijeme. Puno žešći gitarski zvuk, kao i dinamični ritmovi prožeti raznovrsnim synth pasažama, debelim bas linijama i dub efektima - sve se to nalazi i u drugoj po redu "Beskonačnost". S lakoćom šaltaju između reggae i drum 'n' bass beatova. Tome u prilog ide i autentični vokal pjevača i osnivača benda, Petra Topalovića, čije kvalitete najviše dolaze do izražaja u gore spomenutoj, epskoj "Kosmos" ili vrlo žestokoj "Snovi".

Ipak im nije uspjelo izmaći nekoliko brojeva koji se u najmanju ruku mogu opisati kao filleri i koji svojim electro rock/drum'n'bas rešetanjem najbolje mogu poslužiti za podizanje atmosfere na koncertima. Točnije, riječ je o pjesmama "Ideja", "Kolo galaksije" i "Zovi me" koje nemaju ni približnu dubinu i originalnost ostatka albuma, a da se ne govori o prošlim izdanjima. U ukupnoj sumi od samo devet brojeva koliko ih je na ovom albumu, momenata u kojma su se odali mediokritetu je puno. Naravno, tendencija da svoj intelektualno, a i muzički zahtjevniji stil prilagode i približe široj publici stoji iza toga svega. Ali da svoju kvalitetu nisu opravdali u gore navedenim boljim brojevima, ovi Banjalučani bi promašili cilj.

z. marković // 07/03/2014

PS: Tekst je izvorno objavljen na portalu Reggae.hr