Da ne poznajem ovaj pulski bend kao pobjednike HGF-a 2007. (podijelili su prvo mjesto zajedno s Heroinom), točno bi si mislio da je momčad Geenger Records uspjela ufatiti neki prokleto dobar punk-rock bend, ako ne iz Amerike ili Britanije, onda barem iz Francuske, Japana ili neke skandinavsko-germanske države.

Ovi Puljani savršeno dobro vladaju teritorijem kojim se bave već više od decenije (a neki od njih i više od dvadesetak, pa i više godina), te su konačno sabrali svoju pjesmaricu na okup, snimili je i plasirali kao cjelovit album od 40 minuta (točnije 39). Sve tekstove na engleskom pjeva Giovanna, vrlo zanosna crnokosa sitna koketa koja je prošla sve i svašta, ničime se ne iznenađuje, ništa joj nije neobično ili strano i o svemu ima potpuno izgrađeno mišljenje kao da je snimila najmanje 10 albuma i napisala barem jedno 5-6 autobiografskih knjiga prožetih sociološkim ispitivanjima društva. Ovakvo 'zrenje' kod nas je potpuno atipično, a kod nje i benda je došlo u pravom trenutku kroz maksimalno prgave, zajedljive, borbene, ali i emotivno nabijene pjesme pune njezinog moćnog ciktavog vokala poput pokojne Wendy O.Williams iz kratkotrajnih, nekad nevjerojatno lucidnih glam-punkera Missing Person koje je svojevremeno obožavao i Lemmy (naravno, Motorhead). Nezaboravno je kako je Wendy skoro potpuno gola motornom pilom prepilila gitaru...



Album je napucan strahovitom snagom i energijom u prvom dijelu albuma kroz pjesme "Getaway", "Lovebreed", "Bandage", "Hate you", snažnom punk-poetikom s kojom se može poistovjetiti ama baš svaki punker, rocker i hardcoreaš na svijetu, a taj Đovanin (samo da skratim ime, sorry) fantastičan i energičan vokal ulijeva poseban ugođaj. Istovremeno intiman i zanosan, melodičan i luckast, otkačen i ozbiljan upravo kao da slušate Overflow i Žiku na mikrofonu. Taj prvi dio materijala je baš i veoma sličan Overflowu iz različitih faza karijere: šibaju fantastični riffovi i interakcije gitarista Semija i Miće, jednostavni melodični basovi Jenija i pakleno snažni tempovi bubnjara Andreja koji ponekad umije ubaciti i u hardcore. Tempo im je poput starih New Bomb Turks i Nine Pound Hammer (a oba benda nisam slušao sigurno više od 15 godina), energija im je 10 X jača nego li onom punku iz 1977. kad sam bio klinac, no vitalna im je poveznica moćnost i izvrsnost izraza.

Od pete pjesme "Noir" počinju pokazivati daleko zanimljivije performanse sa kompleksnijim aranžmanima, umiju odlutati u pop-punk ("Now you see me", vrlo emotivna i melodična "Jaded" koja je jedan od potencijalnih hitova na svjetskoj razini!), izuzetan hardcore-punk ("Righteous man"), plesni rock/post-punk ("Changes"), frenetični garažni prljavi zvuk kojeg iznenada prekinu s riffoidnom hard/funk-rokačinom ("Not enough"), Jello Biafra & Nomeansno nadahnutim momentom (moćna "Inner strength"), ali su iznimno pribrani pri svemu što god da rade. S ničime ne petljaju i ne dosađuju, točno su odmjerili i odvagnuli šta treba u kojem trenutku. Nije niti čudo kad su sve te pjesme dotjeravali skoro 15 godina.

Taj drugi dio albuma je daleko zanimljiviji glazbeno, no literarno je cjelokupna vizura neprestano potencirana mnogim kompromisima zbog kojih ljudi često posezaju u afektivno nasilje frustrirani zbog mnogo problema. Emotivnih, socio-političkih, društvenih, međuljudskih odnosa i različitih psihičkih stanja kada ne postoji kočnica da se suspregne unutarnja frustracija.

Sake tu kočnicu od konačne revolucije da nekome ne ispale metak u čelo brižljivo dotjeravaju u svakoj pjesmi mada bi mogli i puknut' poneko 'đule' plotuna ravno onima koji to i zaslužuju. Onim smradovima koji su nas zatočili u svoju kanalizaciju dvadesetogodišnjeg nakupljenog otpada kojeg nitko ne odvozi i ne riješava. Obraćaju se nama, svjesnoj publici s angažiranim stavom pretočenim u veoma zanimljivu i sadržajno bogatu protestnu skulpturu ne izbjegavajući stari šlih za emocije, romantiku i pojebano slomljeno srce s praznim džepovima.

Prikazali su pravo stanje stvari ove države i Balkana na vrlo primamljiv radiofoničan način s potencijalnim atributima, onakvim kakvim Zapad i doživljava da jedan punk bend iz Hrvatske treba zvučati i o čemu treba govoriti. Konfrontirati se i istovremeno iznositi konstruktivne kritike koje nisu oslobođene od esencijalnih emocija ljudi, odnosno autora koji žive u društveno-političkoj šahti gdje su valjda svi konačno svi shvatili impotenciju, rudimentarnost i nesposobnost neprijatelja koji ne umije ništa drugo raditi nego li pljačkati. Sake su se našli u tom svijetu na originalan i moćan način raspredajući Đovanijine intimne punk priče s bistrim mozgom, sviješću i adekvatnim odnosom ka stvarnošću. Kao dodatak, priložena su i dva video broja od čega je "Requiem" specijalan bonus realiziran neposredno uoči Nove 2014. godine.



Album je definitivno za izvoz. Ovdje kod nas nema što pretjerano tražiti isto kao što i Talking Heads, Blondie, Patti Smith, Television ili Ramones nisu mogli očekivati od svojih nastupa u CBGB-iju da će ostati zarobljeni u povijesti klupskih zidova. Poslužili su im kao odskočna daska u svijet iz jedne od rijetkih kultnih sredina tog perioda, a ovim Puljanima samo treba hrabrost i marketinška drskost da se iz svoje luke otisnu na široku pučinu.

Naslovi: 1.Getaway, 2.Lovebreed, 3.Bandage, 4.Hate you, 5.Noir, 6.Now you see me, 7.Righteous man, 8.Changes, 9.Jaded, 10.Not enough, 11.Inner strength, 12.Screwed

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/03/2014