Kad prvi puta slušate ovaj bend pomislite da dolazi negdje iz Srbije ili možda ekavskog dijela BiH, dok vam Crna Gora zasigurno neće pasti na um zbog specifične tvrde ekavice frontmena Bobija. Međutim, da stvar bude posve zbunjujuća, bend dolazi iz Slovenije, a članovi su okupljeni iz Ljubljane, Vrhnike, Velenja i Makedonije. Tek po imenima se može zaključiti da su Tomaž (gitara) i Grega (bubnjevi) Slovenci, no za Luku (bas) ili spomenutog Bobija uopće ne možete odrediti tko je od njih Makedonac. Možda Bobi... jer podataka na omotu nema, a na jedinoj web stranici koju sam uspio pronaći nemaju nikakvu, ama baš niti najmanju biografiju.

Sve ovdje počinje od lucidnog omota sa crno bijelom fotografijom iz 'ludih 70-ih' s ordinarnom modom trapez hlača, visokih potpetica, širokih kragni, zulufa i frizura mikrofonki. Pored tri ovakve mačoidne karonje stoji klinac od nekih 5-6 godina s cigaretom u ustima i naprosto ne znate što bi ustvari mogli očekivati na ovom cd-u. No, kad se zavrti i odsluša, stvari su posve drugačije i smisao ovog njihovog vizualnog egzibicionizma, mada je teško povjerovati da je bilo tko od njih uslikan na omotu koji očito nije neka fotomontaža već slika iz nečije privatne arhive, poprima se oblik ironičnog rockerskog nadrealizma s kojim su nekad itekako uspješno šamarali Zabranjeno pušenje.

Njihova glazba je uglavnom tromiji, te mid-tempovima dekorirani jednostavni punk-rock sveden na par akorda i vrlo melodične bas linije. Tomažove solo dionice su rijetke, ali solidne, obrasci su im vrlo šturi i predvidljivi, a jedina prava brza punkerska pjesma im je "Znamenje belo" za koju je montiran i video.



Ne može se reći da je ovo 100% čistokrvi punk, ali ima vrlo dobrih lirskih simptoma o ovom trulom društvu i ponekih Bobijevih energičnijih vokalnih intonacija. Kao himna bi jako dobro prošla u cenzuriranim 80-im godinama novog vala, međutim danas se ovakav način interpretacije svodi na potpuni klišej, kao i većina materijala koji je očito vrlo dobro prilagođen mainstream strukturi auditorija od Pušenja do Hladnog Piva i sličnih bendova. Pa se tako ovdje nađe zgodna pričica o lokalnoj kurvici ("Iza autobuske stanice"), tema mamurluka i opće balkanštine ("Ulični psi" koja bi daleko bolje zvučala u heavy i NWOTBHM, nego li u ovakvom tromijem križancu punka i hard-rocka), pa morbidnije socijalno-depresivnije, a i šmekerske balade ("Još uvek svima pričam..." i tipična legato "Ljubim ruku, madam" s elementima Pušenja).



Jedan od uspješnijih komada albuma izdvaja se skoro pa hardcore-punk komad "A posle mene potop" s blagom dozom kalifornijskog šliha u najkraćoj pjesmi od samo 2 minute u kojoj je ritam sekcija odigrala svoj 'tour de force' albuma (posebno basist Luka). A nije za odbaciti niti ciničan tekst o političkim poltronima, te refren 'ja - a posle mene potop/ baš me briga šta će posle mene ostati/ ni molitve neće moje grehe oprati'. Pjesma bi daleko ubjedljivije zvučala u prljavijoj, recimo thrash, death i nekoj sirovijoj varijanti između recimo rane Metallice, Napalm Death i Exploited. To bi bila snaga pjesme!



Materijal albuma je snimljen sredinom 2013. u Danchi Sound Studiju, a navodno su neke snimke bile dostupne još ranije (tako barem stoji na njihovoj bandcamp.com stranici), pa je kao prvi zvanični singl objavljen "Prokleti prezir", čiju muziku potpisuju B.Arsovski i T.Vinko, no općenito je jedna od najlinearnijih na cijelom albumu sa ipak zanimljivim dionicama Tomažove gitare i nekih dobrih bas linija Luke. Utopijska "Propast" može dati neke nade da se bend punkerski angažirano i himnično uključuje u opću apokalipsu društvenog sistema, refren je sjajan ('priredili smo noćas ovaj ludi žur da bi proslavili propast sopstvenu'), no kad vam Bobi isporuči stihove 'život je godinama bio laž obična/ samo revolucija može doneti spas/ pokraj toga toga dovodi do velikih promena/ a s njima uvek dolaze pošteni na vlast', ja se nikako ne mogu složiti jer ovdje nikad nije bilo poštenih političara, barem u vremenima kojih se sjećam od socijalizma do ovog kapitalističkog neoliberalizma iza kojeg stoji čisti imperijalizam i fašizam. Bobi je očito previše patetičan i misli na promjene poštenja, vjeruje u nadrealno i nemoguće, te ne zna još uvijek kako ovaj sistem funkcionira. Davati lažnu nadu je pretjerano poput mnogih ushićenika 'da će sutra' ili na nekim narednim izborima biti bolje, da će revolucija dati promjene i da će se 'to' nešto revolucionarno dogoditi samo zahvaljujući promjenama u našim glavama je čista utopija.

Bobi i ekipa očito nemaju nikakve snažne angažirane punk argumente, samo peglaju po svim odranije odrađenim stavovima njihovih idola i ne donose ama baš ništa novo. Čak se ne može niti steći dojam da bi stali u prve redove borbe protiv ugnjetavanih i omalovaženih, već da im je daleko bitniji feedback i reakcija onih kojih ih slušaju. Dobro, i to zna imati svojih pozitivnih refleksija jer imaju jako puno pozitivizma izvučenog iz svih ovih negativnosti sistema. Ali nisu odriješiti i hrabri, niti moćni i žestoki da uvjere u ispravnost svojih stavova kojih se pomalo i pribojavaju. Sociološki su bezbojni, neopredjeljeni, bez garda i izgrađenog mišljenja, pa čak i skloni da se okrenu onako 'kako vjetar puše', a to definitivno nije tvrdokoran i ortodoksan punk kakav treba biti.

Naslovi: 1.Maske same padaju, 2.Znamenje belo, 3.Iza autobuske stanice, 4.Ulični psi, 5.Još uvek svima pričam..., 6.A posle mene potop, 7.Prokleti prezir, 8.Ljubim ruku, madam, 9.Propast, 10.Decembarska noć

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 14/02/2014