Renato Đošić, poznatiji po umjetničkom imenu Renman, nakon cca petnaest godina ima novi album na kojem pokazuje da je i dalje ona sirovost i govor ulice njegova glavna vrijednost. Kad sam primio album u ruke i vidio sliku Renmana na naslovnici cd-a, shvatih kako vrijeme leti. Njegova fotografija, na kojoj izgleda kao da ima bar 60 godina i zabrinuto lice kao da govori o trenutnom stanju u ovoj našoj državi, a sam Renman kao da se pita hoće li ljudi uopće preslušati ovaj cd. Na stražnjoj strani cd-a poduži popis pjesama, čak 27, ali koliko god me broj pjesama na prvu iznenadio, sjetih se koliko čovjeka nije bilo na sceni, a samim tim ovoliki broj pjesama to i opravdava.

Sam album traje nešto manje od sat vremena i u tih 27 pjesama skoro svaka druga traje nekakvih 20 sekundi u koje su utkani kratki Renmanovi recitali uz solo klavir ili gitaru. Na prvo slušanje nisam bio do kraja oduševljen materijalom, ali moram priznati da mi je na drugu loptu cijela priča počela biti puno zanimljivija. Stvari koji su me odmah osvojile su ti minijaturni recitali sa stihom ili dva u kojima me podsjeća na Canetovu poeziju gdje se s malo teksta puno kaže. Te minijature koje se provlače, kao da nagovješćuju da će se pred kraj albuma pojaviti jedna takva lagana pjesma. Nažalost, na albumu nema niti jedne lagane pjesme, što smatram velikom štetom, jer mislim da bi Renman u tom području pokazao još jednu dodatnu kvalitetu.

Kako je Renman jedan od začetnika glazbe koja počiva na tom slengu i kroz ovaj album pjesme provlače zagrebački sleng u kojem je Renman majstor. To se čuje već u refrenu prve pjesme "Spikat i Parlat": "Kak da ti velim da te limvo, a da me žiš i niš loše ne misliš, kad ne znam normalno čat, spikat i parlat."

Na većini pjesama s Renmanom repa i Skole, koji je u interpretaciji puno direktniji, a zajedno, iako različitih interpretacija, jako se dobro nadopunjuju.

Pjesma "Gle malu voćku poslije kiše", realno prikazuje što se događa kad se ekipa ide bosti s rogatim, a nije shvatila da je ponekad pametnije šutjeti. Što vidim kao zamjerku je što Renman u ovoj, a i još nekim pjesmama, koristi ponekad trivijalni jezik, kao da je tražio stih koji će ubaciti u neke dijelove, pa je uzeo prvo što mu je palo na pamet. Mogu shvatiti da će jednom dijelu onih koji će slušati ovaj cd biti zabavne priče o tome kak frendica od jučer puši kurac, a to će biti onaj dio publike koji se nisu baš naslušali dobrih hip-hop albuma. Način na koji Renman to interpretira je prilično neintelegentan i trivijalan, a koliko god da je htio biti sirov, mislim da je umjesto u pravu sirovost otišao samo u trivijalnu vulgarnost i infantilnost, kao dečec od 17 godina, a ne izvođač koji je postavio temelje hip-hopa u Hrvata. Posebno mi je takav dojam naglašen u refrenu pjesme "Kada sanjam da mi šišpu racku": "Kada sanjam da mi šišpu racku, dam ti packu, dam ti packu". Može li biti trivijalnije i malignije od tog. Ne kažem da su sve pjesme napisane ovako, štoviše samo nekoliko, ali tih nekoliko kao da je Renman napisao jako mlad, pa su sad trebale biti kao staro vino. U stvari su ispale kao loše skladišteni kiseliš, koje danas čim probamo bacamo u smeće, a u ovom slučaju stišćemo tipku next na našem daljinskom cd playera.

Posebno dobre pjesme, gdje je Renman čak uspio dobiti onaj funky zvuk kakav je nekad imao Dino Dvornik, posebno na albumu "Live in Munchen", su one u kojima se, osim ritam mašina i sampleova, pojavljuje električna gitara. Prva od takvih je "Kak bit barido ak nemaš krv za to", u kojoj je gitaru odsvirao Borna Subota, a baš je s tom gitarom dobio ono što je nekad imao Dino Dvornik, energiju i zvuk, posebno zvuk, koji odiše jednom posebnom, skoro pa ambijentalnom atmosferom. To je ujedno i jedina pjesma za koju je sam Renman radio u cijelosti i glazbu i tekst, a nadam se da će u budućnosti imati još takvih izleta. Jedna od zabavnijih pjesama na albumu je "James Brown je pored tebe", gdje ja bez pardona na vokalu vidim frontmena Psihomodo Popa. Gopčev vokal i njegov južnjački način pjevanja bi donio pjesmi jedan novi uzlet. Od ove pjesme očekivao sam, bar po naslovu, jedan žestoki funky, ali je pjesma u bluegrass country žanru i jedina koja podosta odudara od ostalih na albumu. Prilično dobra zafrkancija, a prva asocijacija bila je The Soggy Bottom Boys - I Am A Man Of Constant Sorrow iz filma "O Brother Where Art Thou." Pjesma koja me asocira na film "Deliverance" je "Žac", a svatko tko je bar jednom gledao film nek posluša ovaj tekst. Pjesma se s glazbene strane savršeno nadopunjuje s pjesmom "James Brown je pored tebe".

Na albumu ima jako puno gostiju, neki su više, neki manje prisutni, recimo Ella koja je svoju dionicu u pjesmi "Večera za Malenog Davida" odradila kao u svojim najboljim danima. U pjesmi "Loco" gostuju Carla Belovari i Kristijan Beluhan, a potonji gostuje i na još par pjesama. Od gostiju ću još spomenuti i Marija Huljeva iz grupe Protokool. Svi ti gosti dali su priličan obol albumu, a opet, nije se izgubio Renmanov štih i atmosfera.

Pamtim da je Zabranjeno Pušenje na svom drugom albumu "Dok čekaš sabah sa šejtanom", imalo rječnik stranih riječi, onih manje poznatih na albumu, a Renmanov govor ulice u nekim pjesmama ide toliko do kraja, da bi i s tekstovima pjesme koji su prisutni u knjižici, mnogi teško uspjeli shvatiti o čemu se pjeva/priča u pjesmi. Jedna od takvih je naslovna "Krka Ili Krkaspi" uz koju bi trebalo staviti rječnik stranih, u ovom slučaju domaćih riječi, da objasni svim onima koji nisu iz Zagreba i bliže okolice o čemu se tu radi.



Obrada "Silent Night" na ovom albumu se zove "Silent Night Playa" gdje je pogodio duh Božića u Hrvata u današnjoj besparici i to tako lirično odrecitirano da čovjek može zaplakati. Ono što mi nedostaje na albumu je više pjesama socijalne tematike. Hip-hop je kao stvoren za to, a država k'o država, znamo u kojem je stanju. Za kraj albuma Renman je ostavio "Ja Sam Se Rol s Tim", za koju je ujedno snimljen i spot. Pjesma govori o antagonizmu, točnije nerazumijevanju između purgera i Dalmatinaca i prilično direktno govori o "ljubavi "sjevera i juga, a u pjesmi i jedni i drugi govore "street-core" jezikom.

Nakon što sam album odslušao desetak puta dojmovi su pomiješani. Dino Dvornik je bio jedan od onih mother-fucker tipova, koji je radio glazbu prije svega za sebe, a masa je to isto tako pušila. Renman je imao priliku da nastavi tu priču, točnije da ispuni mjesto koje je nastalo nakon odlaska Dine. Tu je više uspio u atmosferi u pjesmama, dok je u energiji bar za koplje niže. Autor je obzirom na stanku između dva albuma, definitivno napredovao, posebno po pitanju produkcije i tu je album definitivno u vrhu domaće glazbe. Kako sam u tekstu napisao, pjesme u kojima je prisutna električna gitara ima onu potrebitu energiju koja paše Renmanovim tekstovima. U tim pjesmama je sirovost koja itekako podiže pjesmu na viši nivo. Šatra kojom su priče u pjesmama ispričane su ono po čemu je Renman poseban, a možda i jedini u Zagrebu. Jedino u par tekstova, ta trivijalnost izražažaja, ono je što me odbilo da albumu dam veću ocjenu.

Naslovi: 1. Dugo hodam prema tebi, 2. Spikat i parlat, 3. Dva kloša, 4. New York, 5. Hrpa debila, 6. Gle malu voćku poslije kiše, 7. Dr. Dre, 8. Kak bit barido ak nemaš krv za to, 9. Kada bih imao kuću i kat, 10. Kae papci, 11. Nikad 2 much, 12. 15tu brzinu, 13. Žac, 14. Bogat ko sam Bog, 15. Večera za malenog Davida, 16. Frod, 17. Kada sanjam da mi šišpu racku, 18. Ne budi ljut, 19. Sve se dogodilo u sekundi, 20. Loco, 21. William Wallace, 22. Silent night playa, 23. Sinišina misao, 24. James Brown je pored tebe, 25. Krka ili krkaspi, 26. Kada nitko drugi htio nije, 27. Ja sam se rol s tim.

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 05/02/2014