Britanski dvojac Autechre (čitaj: o'tek'r) Sean Bootha i Rob Browna iz Rochdalea, predgrađa Manchestera kao i sva pripadajuća eksperimentalna i inovantna scena nakon smrti John Peela 2004. više gotovo i da se ne spominje kroz značajno moćne medije. Mnogi su zahvaljujući upravo pokojnom radijskom velikanu doživjeli vitalan preporod u karijerama dospjevši putem njegove BBC radio emisije u svaki zaselak na svijetu, a Autechre su shodno tome jako dugo vremena slovili za jednog od najoriginalnijih britanskih elektronskih izvođača rame uz rame The Orb, Orbital i Aphex Twin ili njemačkih Mouse On Mars suprotstavivši se svojim inteligentnim glazbenim riješenjima suhoparnoj etici techno i rave revolucije tijekom 90-ih godina.

Karijeru su počeli još davne 1987., te pod utjecajima Mark Stewarta & Maffie uronili u križanac elektronike i hip-hopa s ponešto industriala. Prve radove su realizirali radeći s audio-kasetama, starinskim synthom, samplerom i ritam mašinom objavivši 1991. dva 12'' EP-ija "Cavity Job" (Hardcore Records) i "Lego Feet" (Skam Records), te su se vrlo brzo pronašli na kompilaciji "Artificial Intelligence" etikete Warp Records u kojoj su ostali sve do današnjih dana. Najveće uspjehe doživjeli su polovinom 90-ih s drugim i trećim albumima "Amber" (1994, UK no.81) i "Tri Repetae" (1995, UK no.86), te sa cijelim nizom EP-ija od kojih je njihov prvi "Peel Session" 1999. dospio na UK no.2 ljestvice Budget izdanja. Ali svakako najveći hit ostao im je singl "Basscadet" skinut s debi albuma "Incunabula" koji je na oficijelnoj listi singlova početkom 1994. dosegao UK no.56 mada je bio upakiran sa čak 6 relativno plesnih remikseva na malom 7'' vinilu.

Kroz karijeru su uglavnom ostali dosljedni instrumentalističkom principu tek rijekto koristivši vlastite ili samplirane vokale, a s vremenom kako su napuštali svoje izvorišne hip-hop i industrial korijene, te jednoobrazne ritmičke plesne sekvence eksperimentirajući sa zvukovima tražeći nove načine izražavanja sasvim nesvijesno su bili pretečom glitcha krčivši teritorije post-techna i IDM scene. Neprekidno se razvijajući ipak su došli sa posljednja tri studijska albuma "Quaristice" (2008, UK no.148), "Oversteps" (2010, UK no.124), a osobito sa zadnjim čak dvosatnim "Exai" (2013, UK no.88) do točke prezasićenja sa zapetljanošću koju su pokušavali poput gordijevog čvora raspetljavati na popratnim EP izdanjima. Naravno, onima koji nisu upućeni u njihov rad i ogroman doprinos kurentnoj IDM i elektronskoj sceni nikako se za prvo upoznavanje ne preporučuju ta izdanja, odnosno za takav korak najprihvatljiviji su im radovi do albuma "Confield" (2001, UK no.153) od kojeg su počeli serijali sve zamršenijih, apstraktnijih i nedokučivo čudnovatih radova. S druge pak strane, kako im se popularnost u Britaniji naglo počela srozavati upravo zbog ovakvih zahtjevnih glazbenih zahvata, Warp Records je nanjušio da ih nakon 15-to godišnje karijere otkrivaju američki slušatelji, pa su im se tek od početka 21. stoljeća izdanja počela pojavljivati i na elektronskim, heatseekers i independent listama najprodavanijih artikala u USA gotovo bacivši u sjenu njihove ranije britanske uspjehe.

Ovaj njihov posljednji rad, EP od 26 minuta sa 4 kompozicije pokušava ponovno na jednostavniji i alternativno prihvatljiviji način dočarati ono što je odvlačilo pozornost slušatelja na albumu "Exai" - njegovu zastrašujuću dužinu. Sabivši gotovo sve vitalne karakteristike u manje od pola sata, Autechre su ponovno izbjegli bilo kakve standarde ritmova koji bi zvali na plesne podije isporučivši dva veoma zapetljana math-glitch komada "tac Lacora" i "M39 diffain" prožeta organskom svirkom, neobičnim tretmanima noise-electra i ambijentalnih pasaža često secirajući stil kroz eksperimente. Kao suprotnost njima oduševljavaju iskrivljenim smislom za hip-hop/drone u najduljem, 8 minuta dugačkom fuzioniranju "Osla for n" s osjetnim daškom electro-noise fermentacije posljednjih radova Throbbing Gristle s Genesisom i pokojnim Peter 'Sleazy' Christophersonom. Dakako, kao i u slučaju albuma "Exai", nakon izvjesnog vremena stvori se monotona, pa čak i ravnodušna repeticija koja dovodi do pomanjkanja znatiželje kod slušatelja upravo na račun predugačke kompozicije u kojoj pretjerano inertno odvlače pozornost dugotrajnim fade-outom izvan samog žarišta teme što im se u posljednje vrijeme znalo često dešavati. Posljednja "Newbound" puna ledeno-prozračnih boja syntha kao proizašlih negdje sa polarnih i ljudskom životu nedostupnih područja, hrabro revitalizira svu njihovu kreativnu spregu u čudesan finiš ovog djelca kroz rastegnutu i disonantnu laid-back podlogu s tehnički zvrzlanim ritmovima sačinjenim od tko zna kakvih samplova, ali i sjajnom organskom psihodelično-ambijentalnom svirkom.

Bez ikakve sumnje, ovaj dvojac i dalje ostaje jednom od najnaprednijih karika današnje IDM scene, pa čak i onda kada, u ovakvom slučaju svoje ideje isključivo zbog ograničene percepcije slušatelja i sve manje zainteresirane kritike moraju pribjegavati ovakvim 'jednostavnijim' formatima.

Naslovi: 1.tac Lacora, 2.M39 diffain, 3.Osla for n, 4.Newbound

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/01/2014