Dolaze iz Orleansa (osnovani su 2008.) i sviraju stoner inficiran sa klasičnim hard-rockom 70-ih, te se u zvuku dade osjetiti i dašak grunge euforije nekih nezaboravnih pjesama Soundgarden i Alice In Chains. Imali su mnogo nastupa po Francuskoj svirajući sa Girlschool, Truckfighters, Audrey Horne, Electric Mary, Koritni i još nekim imenima, a izvori navode da pružaju nezaboravan show. Imaju jedan EP i debi album "Double Sided" (2011) s kojim su otvorili vrlo uspješnu koncertnu promociju za koju kažu da su sposobni razoriti cijelu šumu sekvoja, hahaha... U principu, ovaj četverac - Romain (gitara), Greg (gitara i vokal), Morgan (bubnjevi) i Alex (bas) je vrlo trom i osim nekoliko uvodnih pjesama koje frcaju s iznenađenjima, veliki dio ovog drugog albuma odiše retro šlihom koji tek na momente može priuštiti koje zrnce adrenalina više ukoliko ste ljubitelj moćnog heavy-rock zvuka. Obrasci pjesama su klasični 'strofa-refren-solo', teme su im opet klasične hard-rockerske s tek malenim socio-političkim ubodima 'između redaka' i većinom se vole na bajkerski način zafrkavati s vlastitim životom, pa stoga naslov albuma 'plati svoje račune' dođe tek samo kao puka pošalica. Vokali su vrlo nježni, gotovo kao u nekog gažerskog benda koji se trudi što bolje i čišće figurirati ionako ne osobito zanimljivu poetsku stranu, a čini mi se da je pjevač očito došao iz srednje struje s uvjerenjem da ima dovoljno snažan vokal za ovakve tekstove. Nisam osobito impresioniran. Da ima barem režaviji i ciktaviji glas, mada ponekad pokazuje odlike prosječnog baritona, puno više i uvjerljivije bi prošao da pokuša interpretirati neke svoje idole i uzore koji god da mu bili. Bend je uglavnom vrlo ograničen, a možda i namjerno distanciran budući da je čitav materijal orijentiran u mainstream pjesme kojima je tenzija da pogađaju zanosne domaćice i ljubitelje klasičnog radijskog hard-rocka od recimo Thin Lizzy i Black Crowes do Hard Time i Airbourne. Međutim, tu manjka vokalna karizma i ubjedljivost, tako da će tek samo uvodne "Back on track" i "Bitter mind" zbog solidnih gitarskih riffova, zatim ponajbolja grungerska "Sometimes" s odličnim brundavim tretmanima bas gitare i kompleksnijim Soundgarden aranžmanom s wah-wah/metal gitarom, te "S.A.D. story" u kompletnom segmentu križanja stonera, hard-rocka i laganog heavy/grungea uspjeti zagolicati srdašca nekih strastvenijih poklonika žanra.



Od pete pjesme "Ain't life grand?" stvari kreću nadolje mada je to jedna od potencijalno hitoidnih pjesama zbog osebujnih gitara u kojima ima svega (pa čak i staccato-funka), no kada se prihvate recikliranja Motorhead "Ace of spades" u frenetičnoj "Plague of the 21st century" itekako se osjećaju manjkovi vokala i nedovoljno naglašene hardcore/punk/metal želje za ostvarenjem odlične transžanrovske pjesme. Na vrlo sličnu šablonu napravljena je i "Stone cold motherfucker" samo s razlikom što je uvod lagan, a tempo vrlo jak više odgovara Black Crowes i nekim boljim Majkama o kojima ovi Francuzi nemaju pojma. Otprilike nešto poput "Ja sam budućnost" gdje je Zoran Čalić svojim gitarskim blues-garažama dao ponajbolje atribute ionako lošoj pjesmi u koju nitko ne vjeruje.

Ostatak albuma se može precrtati kao nezanimljivo retro gradivo puno klasičnog hard-rock napuhavanja, a ono, možda poluči i najbolji feedback kao neki odgovor na The Cult ("Let's make a big mistake") ili smiješnu kombinaciju Guns'n'Roses i nekad žestokih radova RHCP ("I hate my band"). Pjesma "I'm my own worst enemy" je presmiješna i preplitka, govori iz individualnog rakursa i po ničemu se ne uočava zbog čega je Greg ili bilo tko iz benda sam svoj najveći neprijatelj. Samo služi kao neka otrcana fraza koja se tu, eto, pronašla da popuni 'zgodno' mjesto na albumu. Isto kao i frustirana "Ain't your life" s gordim refrenom 'probudi se, probudi se' ili malčice kompleksnija i mračnija "Better days". Ovakve pjesme rade i naši demo bendovi, pa ih nitko gotovo i ne zapazi.

Samo je jedan očit talent u ovome radu - gitarist, a sad koji je, da li Romain ili Greg koji nije osobit pjevač, ne znam, a za njime se šlepa cijeli bend. Produkcija im je dakako vrlo dobra, pjesme su sporadično kreativne s tek nekim sitnim, ne osobito uspjelim zgodicima i morati će daleko jače nabrusti kandže ako žele prosperirati više od domene statusa kojeg momentalno imaju. Ovakav bend u Hrvatskoj i na ovim prostorima može zadovoljiti kriterije 'Novog zvuka' u Saxu ili onih programa 'Podržimo scenu' u Močvari, možda im uspije i neka turneja izvan Francuske, ali definitivno su daleko od uha svjetske mainstream publike kojoj teže.

Naslovi: 1.Back on track, 2.Bitter mind, 3.Sometimes…, 4.S.A.D. story, 5.Ain't life grand?, 6.Plague of the 21st century, 7.I'm my own worst enemy, 8.Ain't your life, 9.Better days, 10.Stone cold motherfucker, 11.Let's make a big mistake, 12.I hate my band

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/12/2013